PESMU NE POČINJU DA KOZARU NE SPOMINJU

GRADIŠKA – Izvorna krajiška pesma i ojkača su zavet za šestoricu meštana Grbavaca i Kijevaca, susednih sela u turjačkom kraju pod Kozarom okupljenih u grupi “Ponos Kozare”.

Spomenko Stojnić, Dragan Stanković, Dragutin Stanković, Milan Subotić, Mirko Subotić i Branko Jeftenić danju zidaju kuće, oru njive, kose seno, seku drvo i rade druge, teške poslove u poljoprivredi i šumarstvu a naveče staju jedan pored drugoga, u narodnim nošnjama svoga kraja i pevaju. Pesma je njihov lek za dušu, prilika da zaborave sve nedaće i probleme koje donosi svakodnevica, probude uspomene iz mladosti, približe lepotu krajiškog pevanja mlađim generacijama.

-Srećni smo jer omladina prihvata našu pesmu, pridružuje se i nastavlja ono što smo mi preuzeli od svojih predaka. To smatramo najvećom vrednošću – pričaju članovi izvorne grupe “Ponos Kozare” u hladovini starih jošika i vrba pored rečice Lubine. Tu se često sastaju i druguju do kasno u letnju, sparnu noć. Naša grupa, podsećaju, postoji više od dve decenije. Istim žarom pesma nas privlači i vodi beskrajnim prostranstvom kozaračkog etna, tradicije i ljubavi, pripoveda Dragan Stanković suštinu odanosti pesmi i pevanju.

Spomenko Stojnić iz Kijevaca radi u Udinama, u Italijni. Kilometri za njega ne predstavljaju problem niti napor da zbog pesme vikendom doputuje u rodni kraj, u svoje Potkozarje.


-Već deset godina radim u Italiji ali posle radne smene, petkom popodne, sedam u automobil i krećem u Kijevce. Vozeći se, pevam zavičajne pesme a svaka počinje Kozarom. Tada za mene nema umora ni sna – opisuje Stojnić privrženost pesmi i srpskim narodnim običajima. Potom započinje pesmu“Pitaju me, odakle si brate, sa Kozare, planine poznate, oj Kozaro, goro nad gorama, u tvojim sam rastao njedrima. Da je meni sa Kozare moje, crnog kruva, kukuruzne proje i da mi je, da me mine želja, stare šljive mojih roditelja…”

-Radimo teške fizičke poslove, većinom u poljoprivredi, zidamo kuće ali zidamo i stihove, borimo se da radom obezbedimo svoje porodice a stihom napojimo žednu dušu. Naveče, kada Sunce zađe, oblačimo nošnju i pevamo. Naravno, retko naša druženja prođu bez domaće rakije, jagnjetine, sira, kajmaka… I to je deo naše tradicije i običaja – veli Mirko Subotić iz Grbavaca. Pevači iz Grbavaca i Kijevaca redovno nastupaju na narodnim zborovima i drugim svetkovinama u Potkozarju. Krajem augusta, podsećaju, sledi saborovanje kod manastira Moštanica, pripremaju se i za zbor na Zmijanju, Turjaku, Gradiški, Srpcu, Međuvođu, Mlječanici, Kostajnici i drugde.


-Prijatelji iz drugih sredina, posvećeni istom cilju, često nas zovu u goste. Izlazak pred narod, na pozornicu, za nas je velika čast a apaluz nagrada i priznanje, podstrek da nastavimo u istom pravcu in a isti način – kazao je Spomenko Stojnić, vođa pevačke grupe, oslonjen o stari drverni mostić preko kojeg je nekada išao na igranke iz svoga sela. On hvali saradnju sa komšijama iz drugih potkozarskih i lijevčanskih sela koji neguju iste tekovine.


-Sa grupom “Sinovi Kozare” iz Turjaka često se družimo, zajedno pevamo. Imamo iste ciljeve, jednako volimo pesmu rodnog kraja a Kozara je u imenu i turjačke i naše grupe. Nikada pesmu ne krenemo da Kozaru ne spomenemo, to je naša lična karta, stih i poruka po kojoj se prepoznajemo – pričaju članovi Izvorne grupe “Ponos Kozare” , u pauzi pevanja za bogatom trpezom, pevači i zaljubljenici u svoje običaje i pevačku tradiciju. Dok se augustovska noć, vrela i sparna, spuštala na potkotarske brežuljke omeđene planinskim visovima Kozare i rečicom Lubinom, pevačima se pridružilo i nekoliko njihovih komšija i prijatelja. Zov lepih i složnih glasova privukao je Mirka Čupića, Bojana Blagojevića, Nenada Šmitrana, Milana Šmitrana, Radovana Jeftenića, Dragoju Stankovića, Milutina Stanića, Dragana Borkovića, Mirka Čupića…


 Zavičajni stihovi

Što livada nije pokošena, zašto draga nije isprošena,
Oj livado bil’ se kosit’ dala, gde je draga suze prolevala.

Ne čuje se stara pesma, nema je odavno,
ispod međe kad oštrimo da je zapevamo.

Da manem kroz rosnu travu kad naoštrim rode,
i zapevam đe si Zoro, donesi mi vode.

Tri otkosa niz dolove, nema više tamo,
Kovanica zarđala, ne kosi odavno.

0