Obnova hrama »Uspenija presvete Bogorodice« u Maglajanima kod Laktaša, zadužbine crnogorskog vojvode Maše Vrbice /1833.-1898./ započeta 29.augusta 1998.godine uz blagoslov Vladike banjalučkog gospodina Jefrema, podstakla je da se o ovom objektu jedinstvene arhitekture u Krajini saznaju okolosti pod kojim je gradjen kao i njegova uloga u duhovnom životu Ljevčana. Prema pričanju sveštenika Jove Zeljkovića koji ovdje službuje od 20.marta 1997. godine, gradjevina je podignuta u rusko-vizantijskom stilu površine 25 x 14 metara. Tornjem nadvisuje okolinu a zvuk crkvenog zvona razliježe se cijelim Lijevče poljem i Potkozarjem. Gradnja ove crkve čija će obnova biti završena iduće godine, započela je 1886. kada je crnogorski vojvoda Vrbica, u to doba jedan od najistaknutijih glavara po obrazovanju, odlučio da udari temelje na mjestu gdje je iste godine poginuo njegov sin takmičeći se na konjskim utrkama.
– Podići ću mu spomenik kakvog neće biti u Krajini! – rekao je vojvoda Vrbica na sahrani svog sina i ubrzo, po pribavljanju projekta i gradjevinske dozvole u Beču počeo gradnju crkve. Tako je svako svjedočenje o maglajanskoj bogomolji, njenoj istoriji i pokušajima različitih osvajača da je unište tokom ratova, oživljavalo uspomene na njenog zadužbinara. Požutjele crkvene knjige svjedoče o tom vremenu.
Medju vjernicima u Lijevče polju koji redovno posjećuju ovu bogomolju postoji vjerovanje da žene bez potomstva upravo ovdje, molitvom i poklonjenjem Svevišnjem ostvaruju svoje snove. Mnogi od tih srećnika bili su donatori za obnovu hrama. Zbog radova koji su u toku niko nam ovdje nije mogao potvrditi takvo vjerovanje alimalo podalje, u seoskoj prodavnici gdje se okupljaju stanovnici Maglajana kao i mnogi prolaznici, zabilježili smo nesvakidašnje svjedočanstvo:
– Onaj ko ode u maglajansku crkvu, pomoli se Bogu i pridari novac za njegovu obnovu tražeći samilost od Boga da ga nagradi naslednikom, ima razlog da se raduje. Legenda kaže da se radjaju isključivo muška djeca u spomen na sina vojvode Maše koji je svetinju izgradio svojim trudom i novcem. O ovom, kazaće mnogi, ne treba govoriti niti se hvaliti u narodu, – reče jedan od naših sagovornika. Sudbina vojvode Maše Vrbice, mada je protekao cijeli vijek od njegove smrti, pobudjuje jednaku pažnju, kao u vrijeme kada su udareni crkveni temelji.
– Zbog vojničkih vrlina iskazanih pri osvajanju turskog grada Žabljaka 1851. godine, knjaz Danilo ga je poslao u Rusiju da izučava nauke, osobito artiljeriju. Tokom školovanja, za vrijeme krimskog rata a na poziv cara Nikole, u pratnji nekoliko ruskih artiljeraca uključio se u borbu protiv Turaka. Malo za tim knjaz ga postavi za njeguškog kapetana.Uslijedile su potom nove bitke kroz burnu i krvavu istoriju u Crnoj Gori, Srbiji, Rusiji a kasnije i Bosni.Uloga zapovjednika topništva bila je rezervisana za vojvodu Vrbicu porijeklom iz istoimenog sela u Njegušima na Cetinju. Istoričari su zabilježili slavno bojevanje 1856. kod Kuča, dvije godine kasnije na Grahovcu, 1861. u hercegovačkom ustanku… Gdje god se ratovalo, on je bio u prvim redovima na ponos svog naroda za šta je dobio čak 32 visoka odlikovanja od državnih vladara medju kojim je i »Zvijezda Danilova« prvog stepena te postao ministar unutrašnjih poslova i trgovine Crne Gore, – zapisano je u listu »Srbadija« štampanom u Beču 1876. godine čiji primjerak čuvaju u maglajanskoj crkvi. Ovdje, pri pomenu imena vojvode Maše Vrbice često se prepričava anegdota gdje on serdaru Savi Jovićeviću pokušava da objasni princip rada telegrafa i drugih tehničkih izuma.
– Pošto serdar nikako nije mogao da shvati u čemu je suština, šetajući tako 1873. godine oko Donjeg Polja na Cetinju, naiđu na pseto koje je bilo ispruženo pored puta. Mašo odluči da to savi praktično objasni, zastane, nogom pritisne pseći rep a životinja glasno zacvili.
Ovako ti je to moj serdare. Evo si vidio, kako se na jedan kraj pritisne a na drugi odazove! – ispričao nam je sveštenik Zeljković podsjećajući da je on u Bosnu, odakle su njegovi preci, došao u vrijeme hercegovačkog ustanka 1885. godine, nakon što je opanjkan na najvišim mjestima u Srbiji, Crnoj Gori i Rusiji, pogotovo zbog obećanja kralja Milana da će mu dati čin đenerala srpske vojske.
– Crkvu u Maglajanima je temeljito i s velikom ljubavlju prema sinu i svom narodu gradio godinama. Nažalost, umro je i sahranjen u Banjaluci 1898, tri godine prije nego što je njegova zadužbina osvećena na radost i zadovoljstvo Srba u ovom kraju. Tokom potonjih ratova ona je puštošena i pretvarana u njemačke garaže i konjušnice ali je, voljom naroda obnavljana kao što je i sada slučaj.
Vjerujemo, uz Božiju pomoć i još malo priloga da ćemo je ttemeljioto obnoviti do idućeg ljeta, – sa zadovoljstvom i velikom pažnjom ispričao je sveštenik Zeljković uvjeren da će se crkveno zvono ponovo oglasiti idućeg ljeta.
Tekst i foto: Milan Pilipović