Borbu protiv fašizma i ulogu partizanskog pokreta, golgotu naroda Kozare i Potkozarja, zločine u ustaškim logorima smrti u Drugom svjetskom ratu treba pamtiti i pričati mladim generacijama.

Vasilije Karan (90), književnik i svjedok istorije, napisao je 40 knjiga o Kozari, zbjegu naroda, neprijateljskom obruču, velikom stradanju i patnji naroda, spaljenim selima…

Nijemci, ustaše i domobrani su opasali Kozaru u kojoj je 80.000 civila živjelo u kolibama. Tada je nastao sveopšti pakao. Muškarce su odvajali i transportovali u Njemačku na rad, a ostale, bez izuzetka sprovodili u logore smrti NDH – svjedoči Vasilije, opisujući teror nad svojim Kozarčanima.

U Drugom svjetskom ratu, iz kozarskih sela i gradova odvedeno je u logore i na druga gubilišta više od 11.000 djece. On je bio među njima, u istoj koloni. Pobjegao je i spas pronašao u šumi.

– I sada mi se priviđaju prizori užasa. Ćim sklopim oči, u snu vidim okrvavljenu Kozaru, čujem jauk Kozarčana i pjesmu, prkosnu, koja se miješala sa tim jaucima. Borci su se lavovski borili, a majke su kukale nad palim sinovima, kćerkama, braćom… To je bio pakao kojeg nikada ni jedan pisac neće uspjeti dočarati, u veličini i snazi, kako je to izgledalo.

Vasilije, bez pauze, priča o Kozari, kao da, po ko zna koji put, proživljava isto. To je njegova lekcija i rata i života.

– Kolona duga, preduga. Ne vidim joj kraj. Prate nas ustaše. Uniforme im tamne, pogledi još tamniji, a mržnja nemjerljiva. Galame i prijete. I sada, kao da čujem njihove glasove, kažu, sad ćete u Unu ili u furunu. Ćutao sam. Sa mnom su bili majka, dva brata i mala sestrica. Otac je ostao u Kozari, negdje u nekom skloništu. Otišao je još dok smo bili u kozarskom zbjegu da nam pribavi hranu i nije se vratio. Mislio sam na njega i putovao u logor. Majka je bila mokra od vrućine i straha. Ustaše su se razmahivale kundacima, psovkama, uvredama. Imao sam 8. godina i sve sam razumio. Usput razmišljam kako ću živ izgorjeti u nekakvoj peći koja je namijenjena za ubijanje ljudi. Nisam želio da umrem nego sam mislio na život, htio sam da živim. Volio sam da se igram, da trčim, da se pentram i družim sa vršnjacima. I oni su u ovoj koloni. Svi smo bili tužni, mokri od umora, od julskog sunca, ali i od straha – rekao je Vasilije.

– Kolona Kozarčana kretala se preko mog Pogleđeva. Sa brda, vidim cijelo svoje Knešpolje. Bilo je u plamenu. Koliko kuća, štala i drugih objekata u seoskom dvorištu, toliko crnih oblaka dima koji su se izvijali do neba. Knešpolje u plamenu, a mene gone u Jasenovac. Tamo gdje se umire – kaže Vasilije.

Vasilije, svjedok bolne prošlosti i krvave istorije, je početkom jula 1942. umakao iz kolone smrti.

– Pobjegao sam na očigled moje majke, braće, rodbine i trčao bez daha ka šumi, u njedra planine Kozare. Podivljao sam bez roditelja u šumi, ništa nisam znao osim da bježim. Bježao sam najviše od ustaša, potom od domobrana, od Nijemaca… Nisam imao šta da jedem, samo šumske jagode, lizao rosu, odbačene njemačke konzerve… – sjeća se Vasilije svega, kao da je juče bilo, a ne prije osamdeset godina, te dodaje:

– Ispratili su me iz kolone koja je vodila u Jasenovac pogledi majke Petre, braće Mirka i Ranka, kao i sestrice Anke, koja nije imala pune dvije godine. Zapamtio sam njen posljednji pogled, osmijeh i nekoliko zubića. Dok sam trčao vijugavom stazom, čuo sam dva ili tri pucnja. Bio sam ubijeđen da mi pucaju u leđa. Ispred sebe sam ugledao mladu ženu koja je isto tako trčala i bježala od ustaša. Nisam je stigao, ali sam na uskoj stazi ugledao krv. Bila je ranjena. Skrenula je sa staze da ranu zavije ili da umre, ne znam.

– Danas, nakon toliko godina, pričinjava mi se i dalje osmjeh sestrice Anke. Ne znam joj za grob, ali njen lik dobro pamtim. To mi je jedina uspomena na nju, ispričao je Vasilije, rođen je 1934. godine u Međuvođu (Pogleđevo) kod Kozarske Dubice. U toku rata, na Kozari, izgubio se od roditelja, pa je bez ikoga svoga, preživio ratne dane na brdima ove planine i tom vremenu, kao sjećanje, posvetio je više svojih knjiga. Najpoznatiji su romani “Crveni tragovi”, “Kako sam dobio pismo od Hitlera”, “Sanjalice”, “Brazda Brane Banovića”, “Dobar dan, sirotinjo”, “Čerga”, “Plava svjetlost”, “Zov”, “Paklena varoš”, “Zvijezde ne umiru”, “Na Pogleđevu trešnja zri” i druge.

Zajedno u obruču

Mira Janković, supruga Vasilija Karana, istovrmeno, bila je u obruču na Kozari. Imala je tada pet godina. Pamti to teško vrijeme, i priča.

– Moja i Vasilijeva priča, naša priča, važe za mlade generacije, da budu svjesni opasnosti koje fašizam širi po svijetu, i danas, nažalost. Pamtim, kako sam u koloni, sa roditeljima, rodbinom, putovala u Kozaru. Tražili smo spasenje i zaklon. Moji su, iz Ravnica kod Novog Grada, gdje smo imali kuće, vodili stoku i sve što smo imali. U Kozari je danima padala kiša, pucalo se, ja sam, plakala. Mnogo mojih komšija, rođaka, djece, starijeg svijeta, poginulo je, od aviona, granata i bombi – kaže Mira.

Mira, medicinska sestra u penziji, često ponavlja svoju životnu priču, opisuje slike djetinjstva u ratu, krv, pogibije, i smrt.

 

srpskainfo.com

0