U Gradiški je dovoljno reći, doktorica Ruža, pa da svi znaju o kome se radi. Tu nema greške niti zabune. Dr Ruža Jarić, cijenjena među kolegama, a omiljena među pacijentima, stiže svuda i ima razumijevanja za svakoga, iako je posvećena je i humanitarnom radu, inicijatorka je izgradnje puteva, bavi se planinarenjem i pjeva u etno grupi.

 

Ružino rame je mnogima, kako se to u narodu kaže, poslužilo za ispovijesti i za plakanje. Njena riječ se uvažava i poštuje, savjet pristaje kao melem na ranu, a znanje i iskustvo ulijevaju povjerenje. Dobila je mnoga društvena priznanja, među kojima je i Povelja Grada Gradiška.

U besjedi o Ruži, pred nekoliko stotina slavljenika na jubileju Specijalističkog centra u Gradiški, gdje je provela poslednje dvije decenije, doktor Slavko Dunjić, je u nekoliko rečenica a na jednom primjeru objasnio odnos pacijenata prema doktorici Ruži.

– Prije nego što gradiški medicinari pacijenta upute za Beograd ili druge veće centre, kada iscrpe sve svoje znanje i mogućnosti, najčešće pitanje među poznanicima i rodbinom je, da li ste bili kod doktorice Ruže. Ako se ona sa time saglasi, nema mjesta za sumnju i preispitivanje – ispričao je Ružin dugogodišnji kolega i rukovodilac Slavko Dunjić.

Nagrađen je za to dugim aplauzom. Ruži je poklonio cvijeće. Izašla je na binu i obratila se skupu.

– Svojoj struci pristupam studiozno, a simpatije pacijenata, tako smatram, pridobila sam pristupom, uvažavanjem, poštovanjem ili, kako se to u sadašnje vrijeme kaže, empatijom za ljude. Uvijek sam, i na početku svog radnog vijeka, kao i sada, spremna i strpljiva saslušati pacijente, shvatiti njegov problem, zadubiti se – tiho, riječ po riječ, drhtavim glasom, uzbuđena zbog priznanja, a bez navike i iskustva na pozornici, skromna i predusretljiva, odgovorna za sve što kaže, obratila se Ruža svojim kolegama i prijateljima.

– Pokojna koleginica, ugledna Ines Todić nam je uvijek ulijevala tu ljubav prema pacijentima i poslu, prema porodičnoj medici, ukazivala na strpljenje i ljubaznost, govorila da ne šokiramo, nego da ohrabrujemo ljude, ma kako to teško bilo. To sam zapamtila i usvojila, bez obzira na moju prirodnu sklonost i ponašanje, moje vaspitanje – nastavila je doktorica Ruža, koji dan kasnije, u ordinaciji, gdje nam je otvorila vrata svog, jedinstvenog svijeta medicine.

U razgovoru za Srpskainfo, pričala je najviše o profesiji kojoj se davno posvetila, u potpunosti i do kraja, ali i o drugim preokupacijama.

Ona je veoma aktivna članica Katoličkog humanitarnog društva „Karitas“, gdje radi 25 godina, učestvovala je u izgradnji ratom porušenih kuća, popravci doma i crkve, zalagala se za asfaltiranje puta u rodnom selu Mičije, pomagala izbjeglicama koje su tokom rata došle u Gradišku, nikada ne dijeleći ljude po vjeri, naciji, političkim ili drugim ubjeđenjima.

Dugogodišnja je članica etno grupe i folklornog ansambla KUD-a „Kolovit“ u Gradiški, gdje pjeva izvorne i etno pjesme svoga kraja. Vikendom planinari, proizvodi povrće, uzgaja bilje i cvijeće a najviše se veseli svojim unučadima i kćerkama.

Ali uprkos svim tim zanimacijama, uvijek ima vremena za svoje pacijente. Čak njih tri hiljade ima broj Ružinog mobilnog telefona.

– Gdje god se nalazim, i šta god da radim, uvijek sam dostupna svim svojim pacijentima. Ako se ne javim, istog časa, zbog obaveze, onda ih pozovem kasnije. Svjesna sam da me niko ne poziva bez potrebe, onako, iz čiste razonode, nego da ima problem, da je bolestan. Znam šta je nevolja, ponajviše kada se djeca razbole, a porodica u očajanju – objašnjava Ruža Jarić svoje principe od kojih nikada ne odstupa.

Primjenjuje ih od početka, od prvog ulaska u ljekarsku ordinaciju. Bilo je to prije skoro četrdeset godina, prvo na Odjeljenju neuropsihijatrije gradiške Bolnice, a potom u ambulanti u Gornjim Podgradcima, Domu zdravlja Gradiška i Specijalističkom centru.

– Na terenu sam radila mnogo, u mnogim kućama sam bila, po svaku cijenu dolazila do svojih pacijenata. Nisam oklijevala, zbog kiše, snijega ili vrućine. To za mene nisu bile prepreke. Upoznala sam mnoge porodice, a upoznajem ih i danas, njihove potomke. Uvijek sa njima porazgovaram i o privatnim problemima koje mi oni povjeravaju. Često izlazimo iz okvira medicine. Ljudi imaju drugih teškoća a žele čuti moje mišljenje, savjet, steći podršku, zadobiti povjerenje – priča doktorica Ruža.

U hodu odvaja važno od nevažnog, moralno od nemoralnog, iskreno od neiskrenog, znanje i umijeće od kolotečine lošeg u društvu koje nadire, kao mutna rijeka u vrijeme jesenjih kiša.

Razgovori sa pacijentima, gdje oni iznose sve što ih muči, iskreno se povjeravaju i pričaju mnogo više od zdravstenih problema, ostaju, kako kaže, zakopana tajna.

– Od djetinjstva sam vaspitavana da volim ljude, da budem humana, da pomažem drugima. Medicina mi se, tako, nametnula kao logičan slijed u izboru zanimanja. Moj otac Valentin je htio da se školujem za trgovca ili, po želji moje majke Zorke, trebala sam biti učiteljica, ali je medicina prevladala – prisjeća se naša sagovornica, sa emocijom i nostalgično opisujući period prve životne prekretnice.

Rođena je 30. oktobra 1956. godine, u Mičijama, u finoj pitomini ispod Kozare. Odrasla je sa mlađim bratom Josipom koji danas živi u inostranstvu.

Poslije osmoljetke u Turjaku, srednju Medicinsku školu završila je u Banjaluci, a Medicinski fakultet u Novom Sadu, gdje je uporedo studirala biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu.

Specijalizaciju opšte medicine Ruža Jarić, djevojačkog prezimena Kurtović, završila je 1987. godine u Zagrebu.

U Podgradcima, odakle je njen suprug Milenko, radila je deceniju i po. I sada, godinama poslije, Podgradčani su vjerni svojoj doktorici kao i ona njima. Ruža je odavno shvatila da u poslu kojem se u potpunosti predala, mora žrtvovati privatnost.

– Pacijenti me pronalaze svuda, kod kuće, na njivi, u selu, na izletu sa djecom, presreću na putu. Nikada nikoga nisam odbila niti razočarala.U ratu, kada nije bilo goriva, išla sam na teren. Jablanica, Podgradci, Miloševo Brdo, Sovjak, Grbavci, su mjesta pod Kozarom gdje sam stekla povjerenje i prijateljstva. Zato 20 godina nisam bila na godišnjem odmoru, jer ne mogu uklopiti obaveze – kaže Ruža.

Ona rado priča i o planinarenju, Kozari, svojoj bašti, povrću, pjesmi ali i o svojih četvoro unuka, Jovanu, Marku, Stojni i Heleni. Trenuci sa njima, su iznad svega, najvažniji i najljepši. Tri kćerke su uveliko krenule njenim stopama, Valentina je stomatolog, Milena magistra farmacije, a Katarina apsolvent ekonomije u Beču.

– Mi smo složna porodica. Zajedno provodimo vikende, u Banjaluci, gdje žive dvije starije kćerke i unučad, potom u Gradiški, Podgradcima, Mičijama. Naša interesovanja su priroda, muzika, knjige, umjetnost – priča doktorka Ruža, dobri duh lijepog grada na Savi, kako njene kolege često umiju reći.

Ruža svakog sagovornika pa i nas, ne štedeći trud i vrijeme, vodi u svijet mnogih svojih interesovanja i preokupacija. Po dobrom, pominje medicinske sestre Stoju Manojlović i Sofiju Brkić, sa kojima je dugo radila, dijelila radost uspjeha ali i žalost zbog ljudskih patnji i nedaća, na koje nisu mogle uticati.

– Treba biti čovjek, iznad svega, uvijek na prvoj liniji zdravlja – zaključila je doktorica Ruža, u jednoj rečenici, svoju filozofiju bijelog mantila.

Novac nije bitan

– Ako pacijent nema novca ili mu zdravstvena knjižica nije ovjerena, ili nema osiguranje, to nije bio razlog da ga vratim, da mu ne pomognem. Takva sam a moji poslodavci su to uvijek razumjeli. I doktoru Slavku Dunjiću, kada sam u njegovom Centru počela da radim, kazala sam da ne mogu nikoga vratiti iz ordinacije, ako nema novca. I on je to razumio i podržao – ispričala nam je doktorka Ruža.

U TRAKTORSKOJ KORPI ZA OVCE
Kada je tokom rata, u podgradačku ambulantu iz Jablanice, udaljene desetak kilometara, banuo vojnik, moleći doktoricu Ružu da mu pregleda majku koja nije u mogućnosti doći, nije oklijevala. Poslije desetak minuta, potrebnih za pripremu instrumenata i ljekova, krenula je u kućnu posjetu, zajedno sa medicinskom sestrom.
Sjele smo u „fiću“, nekako se nagurale, bilo nas je četvoro, vojnik plus vozač i nas dvije. Na polovini putovanja, kada se lošim putem nije moglo dalje, predložili su da promijenimo prevozno sredstvo. To je traktor sa korpom za stoku, najčešće svinje i ovce. Začuđena tim prizorom, predložila sam da nastavimo pješke, ili bar nas dvije, ali ovaj vojnik je kazao, molim vas, ne mogu dozvoliti da doktorka ide pješke, bila bi to za mene velika sramota, a i majka bi me kritikovala. Otvorio je vrata od pletene žice na traktorskoj stočnoj korpi i mi smo ušle – sjeća se Ruža jednog od mnogih iskustava sa pacijentima u udaljenim selima, a u teškim vremenima.

srpskainfo.com

0