Kada se naoblači, nebo zaparaju munje i zagrmi, kada meteorolozi jave da u Sloveniji i Hrvatskoj pada kiša, stanovnici u naseljima pored Save u Gradiški, pohitaju na rijeku, noseći motorke, lance i konopce. Oni se već godinama ogrevnim drvetom snabdijevaju „pecajući“ ga u ovoj velikoj rijeci.

Drvo hvataju za sebe, za svoje potrebe ali i za prodaju. Ove jeseni, na Savi je mnogo više takozvanih lovaca na drvo, nego prethodnih godina. Ogrevno drvo iz šume je poskupjelo zbog svjetske energetske krize, cijene su paprene, pa se narod snalazi kako zna i umije.

Kubni metar ogrevnog drveta košta i do 150 KM, a to je za mnoge nedostižno skupo. Drvo iz Save košta 30 KM, dakle, pet puta je jeftinije. Istina, to drvo je mokro, kvalitet nije naročit, ali gori.

– Niko se pored savskog drveta nije smrzao – kaže Ahmet Sarač, savski alas i lovac na drvo.

Na rijeci živi decenijama i odlično poznaje njenu ćud. Drvo za ogrev odavno ne kupuje nego ga hvata, peca kao ribu.

– U šporetu, nema nikakve razlike između savskog i kozarskog drveta. Važno je samo dobro ga osušit i vatru nahajcati – priča Sarač.

Ovaj penzioner je duhovit čovjek, rado se šali na tuđi, ali i na svoj račun. U svom stilu govori i o drvetu upecanom na Savi.

– Savsko drvo najbolje gori u drvenom šporetu, ali ako nije dobro osušeno, cvili kao pas na vijavici– priča Sarač, koji za sebe kaže da je lovac, ribolovac i drvolovac. Tri zanimanja u jednom.

Zajedno s njim, na vodi drvo hvataju i Zoran Vidačić, Boris Rađen Barba, Adem Bešić, Asim Ahmetagić, Željko Stojnić…

Dalmatinac na Savi
Među mještanima, rođenim pored Save, veštinu hvatanja drveta naučio je i jedan došljak. Dušan Grčić, Dalmatinac iz kninskog kraja, ove je jeseni “upecao” čak trideset metara drveta. Pobijedio je, dakle, mnogo iskusnije u ovom nesvkidašnjem poslu, karakterističnom za gradiški kraj.

Dušan je porijeklom iz sela Ivoševci kod Kistanja, a u Gradišku je doselio 1997. godine.

– Tada sam se ovdje nastanio, ili što bi rekli moji Dalmatinci, udao se. Ovdje u Gradiški kažu da svako, ko se napije vode sa savskih vrela i tu se okupa, zasigurno uz Savu i ostane. Tako se i meni desilo – priča Dušan.

Već dvije i po decenije živi na Savi, ali ipak, rodne Ivoševce, na putu od Knina prema Zadru, ne zaboravlja.

Priznaje i sam da je malo je čudno, da jedan Dalmatinac, rođen na kamenu, sada na Savi hvata drvo, ali, veli, što se mora nije teško.

– Nije sad da sam, učeći ovdašnje, zaboravio svoje. Pokušavam ja ovdje u Potkozarju, i vino praviti, sadim vinovu lozu, smokvu i maslinu. Ne može se tek tako zaboraviti zavičaj i odustati od običaja i navika rodnog kraja – kaže Dušan.

U Dalmaciji, veli, ljudi nemaju predstavu šta je Sava i kolika je to sila, kada voda nadođe.

-Prvi put kada sam to video, sa keja, od mosta, ustuknuo sam, uplašio se – prisjeća se Dušan svog prvog susret sa moćnom rijekom.

A ta rijeka nosi svašta, pa i stabla, koja usput počupa i od kojih čovjek, uz malo truda, može spremiti ogrev za zimu.

– Kriza je velika, besparica… Narod je u strahu kako će prezimiti zimu. Pa kad već rijeka nešto donese, zašto to ne iskoristi. To je moj rezon, a tako misle i mnoge moje komšije – veli Dušan.

U početku se, priznaje, u pecanju drva nije tako vešto snalazio kao meštani sa dugogodišnjim iskustvom. Valjalo se izvještiti u hvatanju drveta na vodi, naročito debelih i dugačkih trupaca. Vremenom, svakim izlaskom u čamcu na sredinu rijeke, gdje vodena bujica nosi najviše drveta, sticao je iskustvo, ohrabrivao samog sebe, ponavljao da i on to može.

Kršni Dalmatinac je do skora, u rodnom selu Ivoševci kod Benkovca uzgajao vinograde, proizvodio vino, držao koze i ovce i hvalio se mlijekom i sirom. Sada se zemljacima, većinom raseljenim u Srbiji, hvali da je nahvatao sam gomilu drveta u Savi.

-Kada me, moji Dalmatinci pozovu ili navrate u Gradišku, a ja im zapodjenem priču o svom novom zanimanju, a oni mi ne vjeruju. Dugo ih ubjeđujem, ali ne vrijedi, sumnjičavi su. Za njih je pecanje drveta čudo neviđeno – priča Dušan, dok klizavo stablo, opasano užetom, izvlači u plićak.

Privezaće ga za obalu, pa će otići po drugo deblo. Poslije, kada vodostaj opadne, a drvo ostane na suvom, slijedi rezanje i sušenje.

-Najteže je presresti veliki balvan, koji prilično brzo plovi Savom. Čovjek mora biti spretan i vješt da čamac podesi uporedo sa balvanom i u pokretu ga zaveže, motorkom odreže neku granu ili stubac, kako bi lakše stablo dovezao do obale – opisuje Dušan način hvatanja drveta.

Na reci nema pravo na grešku, jer posljedice mogu biti teške, čak i tragične.

U sezoni lova na drva voda je mutna, hladna i duboka. Zato je i ovaj posao rezervisan samo za hrabre i snažne.

Dobra vijest je da su troškovi minimalni
– Najviše se troše leđa, ruke i čizme, te gorivo i lanac za motorku. To je ipak neuporedivo manje od troškova za sječu i dovoz drveta iz šume, pa je i ogrev kupljen u gradu, na prikolici ili kamionu, pet puta skuplji – objašnjava Dušan.

Okružen je gomilom raznih vrsta drveta: topolom, vrbom, jasenom, klenom, trešnjom… Plemenitog, kvalitetnijeg drveta nema mnogo. Tek po neko takvo stablo se nađe u rijeci. Na primjer, zna ponekad doploviti jasen iz hrvatskih šuma ili bukva izvaljena negdje u Sloveniji.

Dešava se, dodaje Dušan, da Sava donese i uredno izrezane metrice. To su već pripremljena drva koja nisu bila suđena svom vlasniku. Ipak, to je, kaže naš sagovornik, sasvim druga priča.

Iako uglavnom lošijeg kvaliteta, drva iz Save nisu za odbaciti. Važno je svako uhvaćeno stablo dobro privezati na obali, da ne otplovi dalje, u ruke nekom drugom u Republici Srpskoj, Srbiji, ili preko, u Evropskoj Uniji.

– Ima nas, hvatača drveta, prilično. Hvataju drvo i Srbi i Hrvati, ali baš ovdje, kod Gradiške, rijeka je darežljivija prema nama. Sava u Gradiški zavija, pravi rukavac, pa sve ide nama. I drvo, ali i smeće. Smeće propuštamo, a drvo hvatamo – objašnjava Dušan Grčić.

Ima, kaže, na Savi dovoljno drveta za svakog ko hoće da radi i ko ima snage da se bori sa velikom rijekom.

– Eto, ne treba se plaši zime niti energetske krize, ima rješenja i za to – kaže naš sagovornik.

I kako priča odmiče, Savom promiču stabla kapitalci: krupni i dobri komadi. Ali, Dušan se ne sikira zbog toga.

– Neće nikada sve proći. Treba biti human i kolegijalan, pa propustiti drugome, nizvodno, da ulovi nešto što vrijedi, a ne da mu ostanu samo grane i smeće – umuje Dušan.

I kaže da su stabla, koje povodanj nakupi u Sloveniji i Hrvatskoj, vjerovatno jedina roba, koja u Gradišku ulazi bez carine i graničnog pregleda.

– Ovo je uvozna roba koja se ne zaustavlja na granici, ne poznaje države, ni Evropsku uniju, ni Balkan. Sve je kao u bivšoj Jugoslaviji, kad je Sava od izvora do ušća plovila kroz jednu državu – šali se Dušan.

On se bavi se i ribolovom i na Savi provodi mnogo vremena, ali mu je lov na drva ipak glavna zanimacija.

– Za ovu zimu drvetom sa Save snabdjeo sam se prošle godine. Ne može to odmah da se loži, jer je mokro. Za pravo sušenje je potrebna cijela jedna sezona. Ali, dobro, i to se može dočekati, važno je ne preskočiti jesen ili proljeće kada Sava nosi najviše drveta – objašnjava Dušan.

U ljeto, kad ugrije i kad opadne vodostaj, vrijeme je za rezanje, sušenje i skladištenje upecanih drva.

Dušan Grčić je sve obavio na vrijeme i kako valja, pa sad mirno čeka zimu. Od prošle sezone je sačuvao dvadesetak metara drva, koja su sad suva, taman kako treba. Biće vatrice!

Mina više nema, ali opasnost vreba
Hvatanje drveta podrazumijeva i temeljite pripreme. Prvo se valja informisati, budno pratiti vremensku prognozu, a onda slijedi osluškivanje rijeke, pa priprema alata i dežurstvo.

– Slušamo meteorološke izvještaje i pratimo vodostaj Save i njenih pritoka uzvodno od Gradiške. Za nas su najbitnije prognoze za Ljubljanu, Zagreb, Sisak… Djelujemo brzo, jer i Sava, kada nadođe, prebaci u najvišu brzinu i sve nosi – objašnjava Željko Stojnić.

Kaže, teška je borba sa Savom. Ako gradiški drvolovci okasne, drvo ode ka Šapcu i Beogradu. A ako su u pravo vrijeme na pravom mjestu, dvojica drvolovaca mogu skupiti do stotinu metara drveta za dan.

Željko se prisjeća da je prvih godina poslije rata nekoliko njegovih kolega ranjeno zbog mina u Savi. Danas mina više nema, ali ima drugih opasnosti. I najvještiji hvatači drveta su uvijek na oprezu.

– Od djetinjstva sam na rijeci, poznajem Savu, dobar sam plivač, ali čuvam se. Nema opuštanja, opasan je ovo posao – kaže Željko.

Dabrovi najbolji pomagači
Hvatačima drveta na Savi najvrjedniji pomagači i najbolji saveznici su dabrovi. Ove vrijedne životinje uzvodno od Gradiške sijeku stabla i obaraju ih u vodu.

Dabrovi su masovno naselili gornji tok Save i njene pritoke, pogotovo u Lonjskom polju. Oni tu grade jezera, uređuju staništa i obaraju visoka stabla, najviše vrbu i jošiku, koju potom voda nosi dalje.

 

srpskainfo.com

0