U gotovo svim volonterskim akcijama u Gradiški, od uređenja grada i savske obale i izgradnje sportskih terena, do sakupljanju pomoći za stare i siromašne, učestvuju Hikmet Hadžialagić (84) i Kasim Dubičanac (86), ugledni profesori u penziji.

Svojim primjerom oni motivišu na akciju sugrađane svih generacija, vjera i nacija.

Oni su i hroničari grada na Savi o kojem su napisali nekoliko knjiga, sakupili mnoštvo starih fotografija, zabilježili svjedočenja o savskim mlinovima, davnašnjim gradskim ulicama, preduzećima kojih više nema, o čuvenim fudbalskim utakmicama i bivšim fudbalskim asovima, koji su nekad bili prve gradske face.

Hikmet i Kasim najveći dio dana provode zajedno, istražujući gdje bi još mogli organizovati neku akciju, nešto popraviti i uljepšati.

Za svoj rad dobili su više društvenih priznanja od gradske uprave, javnih ustanova i građanskih udruženja.

Ova dvojica vremešnih pregalaca, kako to često kažu za sebe, poznaju se od djetinjstva, a godinama su radili u istoj školi, gradiškom Školskom centru. Hikmet je bio direktor, a Kasim profesor mašinstva.

– Kao i profesor Dubičanac, i ja želim da pomognem mladima, da oni nastave njegovati iste vrijednosti, uz koje smo mi stasavali, a to su društvena angažovanost, stalno učenje, unapređivanje i sebe i zajednice, međusobno razumijevanje, humanizam i tolerancija – kaže Hikmet Hadžialagić.

I dodaje da bi svaki intelektualac, svaki čovjek, bez obzira na profesiju, mjesto boravka, sredinu ili životnu dob, trebao da, kroz njegovanje ovih vrijednosti, pronađe puni smisao svog djelovanja.

Dvojica profesora prisutna su i na mnogim javnim skupovima, muzejskim izložbama, promocijama knjiga, filmskim projekcijama, muzičkim i pozorišnim svečanostima.

Uzor mladima

-Naša angažovanost, uvjerili smo se mnogo puta, podstiče mlade. Oni razumiju naše poruke i naše želje, odlučnost da mijenjamo svoj društveni ambijent na bolje. Prilika i mogućnosti za to ima mnogo. Ne smijemo biti indolentni, ravnodušni za sve što se oko nas dešava – kaže Hikmet.

On i njegov drugar Kasim nisu se predali malodušnosti. Iako uveliko gaze devetu deceniju, mnogi bi im mladići pozavidjeli na energiji.

Bore se da Gradišku učine boljim i ljepšim mjestom za život, za sve ljude. A žele i da svaki putnik, koji jednom dođe u njihov grad, poželi da se opet se vrati.

-Zahvaljujući sadašnjoj vlasti, u posljednjih nekoliko godina Gradiška je dobila ljepši, ugodniji izgled. Izgrađeni su sportski objekti, društveni domovi, infrastruktura, uređeni parkovi i trgovi. Bila bi šteta da te mogućnosti ne koristimo, kako bismo omladinu usmjerili u dobrom pravcu – objašnjava Hikmet Hadžialagić.

Zajedno sa Kasimom stalno traga za mogućnostima unapređenja života u Gradiški.

-Za mnoge naše ideje tražimo pomoć u Gradskoj upravi, ali i preduzećima, ustanovama, od pojedinaca. Svuda smo, srdačno i dobro prihvaćeni. To nas veseli, ispunjava i podstiče – objašnjavaju za Srpskainfo dvojica penzionisanih profesora, kojima je društveno angažovanje zapravo životni stil, navika stečena u ranoj mladosti.

-Mnogi nas pozivaju, ali mi idemo i bez poziva, ukoliko zaključimo da je potrebno negde otići, učestvovati u akciji. Nama i pojedini građani sugerišu šta bi trebalo da se radi. Mi smo, u nekom smislu, promoteri narodnih potreba i ideja – naglašava Kasim Dubičanac.

On priča da su ovog proljeća najviše angažovani u FK „Obradovac“, gdje su učestvovali u svim akcijama, od izgradnje tribine, ograde oko terena i svlačionica, do sadnje drveća.

-Radimo i u MZ Obradovac, prikupljamo priloge za javnu kuhinju u naselju Tekija, posjećujemo sugrađane u staračkim domovima i bolnicama- nabraja Kasim.

Ali, to nije sve. Mada ne bježe od lopate i ašova, često se prihvate i olovke. Sakupili su građu i objavili knjigu o mlinovima na Savi, te monografiju o fudbalu u Gradiški.

– Sada prikupljamo podatke o privredi u našem gradu, o nastanku i razvoju preduzeća, u kojima je nekad radilo 14.000 radnika. To isksutvo može biti korisno i za sadašnje vrijeme – kaže Hikmet.

Potom nas, pričom, on i Kasim vode u područje u koje su najviše upućeni, u prosvjetu. Kako su škole i školovanje izgledali nekada, a kakva je situacija danas? To je još jedna tema sa kojom se dvojica iskusnih prosvjetara žele pozabaviti.

-Žao mi je što sedanas malo ili gotovo nikako ne koriste iskustva bivših prosvjetnih radnika. Autoritet profesora je urušen, a najviše ga je urušio loš materijalni položaj. Sada je primarna borba za ekonomski opstanak – smatra Kasim Dubičanac, nekad ugledan, strog ali pravedan profesor kojeg i sada, sa poštovanjem, pominju njegovi bivši učenici.

Neću da sjedim satim pred televizorom

Potom objašnjava logiku i principe svoga sadašnjeg angažovanja.

-Ne mogu da sjedim deset sati ispred televzora kod kuće, moram imati društveni angažman, moram se nečim baviti. Uvijek sam bio društveno aktivan, čak sam bio i trener u rukometnom klubu. Učestvovao sam u izgradnji rukometnog igrališta pored Save – priča Kasim u hladovini bašte pored Save, gde su nekada organizovani muzičkim programi, a sada se i ta tradicija vraća i oživljava.

– Nekima ne smeta što se, na primjer, odlijepila tabla sa natpisom ulice, što je oštećena klupa u parku, fasade išarane, putevi puni rupa, a trava na javnim površinama nepokošena. I meni to smeta, ali se trudim da to bude popravljeno ili uređeno – kaže Kasim.

A Hikmet dodaje da su on i njegov drugar svaki dan „na terenu“: špartaju gradom i istražuju šta gde fali.

-Uvijek tragamo za rješenjima, pa se zaputimo načelniku Zoranu Adžiću, direktno, da mu predložimo neku akciju. On nas i na ulici često upita, šta treba, kakva je situacija. – kaže Hikmet.

Zna se ko je stariji

Mada ovaj dvojac bez kormilara djeluje usaglašeno, ipak se zna ko je stariji.

-Inicijativu, po svim pitanjima, imamo obojica, ali ja poštujem Kasima jer je od mene stariji dvije godine – kaže Hikmet, iako je gdinama bio direktor svom starijem kolegi.

Dvojica prijatelja se poznaju i druže, doslovno, od malih nogu. Hikmet je rođen 1938. a Kasim 1936. godine. Kao dječaci su se zajedno kupali u Savi, istovremeno su 1959. godine otišli na studije u Rijeku.

-Proveo sam 14 godina izvan Gradiške, godinu u Brčkom i 12 godina u Šamcu. Nisam mogao da se odvojim od Save, bilo mi je neshvatljivo da živim bilo gdje, bez bez ove rijeke – kaže Hikmet.

Dodaje da je i njegov drugar Kasim je bio nekoliko godina izvan Gradiške, u Travniku, Rijeci a tokom poslednjeg rata u Libiji.

-Tamo je radio u cimentari, a njegova supruga Aftaba, ljekar po struci, u bolnici. Moja supruga je u Rijeci, a kćerka Senka je ljekar u Podgorici. Tamo žive i moj zet Danilo, unuci Marko i Matija – raportira Hikmet, iznoseći podatke o svom i životnom putu svog najboljeg prijatelja.

Od puste livade, do stadiona

Hikmet i Kasim mnogo vremena provode na stadionu FK „Obradovac“, na mjestu gdje je donedavno bila obična, pusta livada.

-Potrudili smo se da taj prostor sada izgleda funkcionalno i bogato. Uz razumijevanje Proke Dragosavljevića, bivšeg ministra za sport i omladinu, a uz pomoć lokalne vlasti i volontera, prenijeli smo na Obradovac tribine sa bivšeg stadiona malih sportova, gde je sada izgrađena dvorana – kaže profesor Kasim.

Poslije su se Kasim i Hikmet pobrinuli da se izgradi i krov i uredi stadion.

-Nas dvojica smo i fizički radili tamo. Pored stadiona, gdje smo zasadili ukarsno drveće, je zapušteno vještačko jezero. I to ćemo urediti, postaviti klupe, napraviti ugođaj za sve – kaže Kasim.

U čast čuvenim sportistima

Hikmet i Kasim su pokrenuli međunarodni Šahovski turnir „Remzo Suhonjić“.

-Remzo je bio ugledan ljekar, sportista, društveni aktivista i mi smo time htjeli da u ovom gradu čuvamo uspomenu na njega – podseća Hikmet na prijatelja i aktivistu koji je preminuo prije nekoliko godina.

Dvojica profesora su inicirali i postavljanje spomen ploče bivšim fudbalerima „Kozare“, koji su poginuli prije pola vijeka, kada su putovali na utakmicu u Kotor Varoš.

Založili su se i za pisanje knjige o bivšem fudbaleru Asimu Hadžialagiću, jednom od najboljih u istoriji gradiškog kluba.

AKROBATI NA GOSPOJINSKOM VAŠARU

Ulični pjevači, akrobati i pehlivani su dio Hikmetovih uspomena na prošlost Gradiške, a posebno mjesto u toj galeriji uspomena ima Gospojinski vašar, koji 21. septembra, na Malu Gospojinu, već vijekovima okuplja sve generacije i društvene slojeve.
-Često se u prošlosti Gradiške, u vrijeme vašara, pazarnih dana ili drugih narodnih zborovanja pominju pehlivani, artisti i akrobati. Oni su hodali po žici ili konopcu razapetom između stubova ili većih zgrada, najčešće na mjestu bivše pijace ili njenoj blizini, što je iz današnje perspektive centar grada. Najpoznatiji među njima bio je Arif Tamburija porijeklom iz Bosanskog Šamca, koji je hodao na konopcu održavajući ravnotežu pomoću dugačke motke, a ponekad vozio bicikl na žici, što je u nevjerici pratilo mnogo naroda – ispričao je Hikmet Hadžialagić, pozivajući se na svjedočenje svog sugrađanina Sakiba Demirače.

srpskainfo.com

0