Od kada je, prije nekoliko godina, poznati gradiški kuvar Mihajlo Miodragović ispraćen u penziju, nije očajavao niti bio u dilemi, gdje će, kako će provoditi dane bez restorana i kuhinje nego se opredijelio za život u nesvakidašnjem ambijentu, na rijeci Maturi u laminačkom zaseoku Mokreš.
Mihajlo je ovdje, izgradio kuću, zidane i drvene objekte, pola na kopnu a pola na vodi. Nabavio je mnogo životinja, guske, patke, golubove, koze a kod njega na močvari obitavaju i labudovi, rode, čaplje i druge ptice.
– Ujutro me bude cvrkutanje ptica, pljuskanje gusaka na vodi, oglašavanje svakojake živine, kukurikanje pjetlova, udaranje glavom i rogovima jarca o vrata… Ovo je za mene, sasvim drugačiji život od prethodnih šezdeset i kusur godina. Tek sada i ovdje, otkrio sam ljepotu, mjesto za opuštanje, lagodan i zdrav život – opisuje Mihajlo Miodragović svoj čarobni svijet na vodi, u prirodi, daleko od gradske vreve.
Na kapiji, zajedno sa Mihajlom, rijetke goste dočekuju jarac i jato gusaka.
– Svi smo ovdje ravnopravni domaćini. Zdravo živimo i zdravo se hranimo. Sa mnom je i supruga Gordana, i ona je ovdje prihvatila i prepoznala neki novi, ljepši život. Često nas posjećuje sin Danijel a najveću sreću unose unuci Stefan, Srđan, Đorđe i Mihajlo. Ovdje je carstvo životinja u netaknutoj prirodi – uvjerava nas Mihajlo u posebnosti Mature i Mokreša.
Dok plovi u čamcu, okružen jatom gusaka koje je nabavio čak u Bijeljini, priča da je voda pitka jer izvire sasvim blizu. Ima i više vrela, koja ne presušuju. Zato ovaj kuvar, kojeg mnogi poznaju po gurmanskoj čaroliji, nije ljetos osjetio ni sušu niti žegu.
– Nema suše jer vode ovdje uvijek ima, Matura ne presušuje. Vrućine takođe nema jer su krošnje starih hrastova i drugih stabala velike, njih ne probijaju sunčeve zrake. Ovo je, zbog toga, idealno mjesto – opisuje Miodragović svoj životni ambijent, kojeg je upotpunio i vodenicom.
Zajedno sa sinom Danijelom, koji u istom selu ima veliku farmu bikova, ovdje melje žito, najčešće kukuruz i proizvodi brašno za hljeb.
Melje bez ušura
– Vodenicu smo nabavili u Gornjim Podgradcima, tamo je presušila rijeka a ovdje vode uvijek ima. Kome god zatreba da samelje, slobodno neka dođe, ne uzimam ušur. Isto tako, mnogima sam poklonio guščiju mast jer je ona ljekovita za djecu koja imaju bronhitis. To je narodni lijek. Mene je narod davno zavolio kao i ja svoje mušterije u restoranu, gdje sam radni vijek proveo, i zato nikome ništa ne naplaćujem. Koga god put nanese ovamo ili prihvati moju molbu da dođe i vidi gdje provodim penzionerske dane, dočekujem ga suvim mesom, kobasicom i rakijom šljivovicom – obrazlaže Mihajlo svoje principe i gostoprimstvo.
O svakoj životinji, svakom kutku ove idilične nastambe, svakom danu i godišnjem dobu, priča opširno i uvjerljivo, riječima slika svoju svakodnevicu. Tako za svoje guske, koje se u velikom jatu šepure na vodi, kaže da su veoma vjerni i dobri čuvari.
– Guske prije nego psi zapaze promjenu, osjete dolazak nepoznatih ljudi ili drugih životinja i glasno javljaju. Pas se ponekad i uspava ali su guske uvijek budne, i danju i noću, na kiši, zimi, na snijegu ili u magli. Njima ništa ne može promaći – hvali Mihajlo svoje životinje, ponajviše guske ali ni druge ne kudi.
On je i veliki golubar i to od djetinjstva. Zato je i ovdje, na Maturi, izgradio nekoliko golubarnika i zametnuo jato omiljenih ptica. Mihajlo nije opterećen ni vijestima, domaćom politikom, izborima, političkim partijama niti svjetskim događajima jer ne sluša radio niti gleda vijesti na televiziji. Njegov program ovdje je poštiman na drugoj i drugačijoj frekvenciji, na gukanje golubova, lavež pasa, gakanje gusaka, cvrkut slavuja…
srpskainfo.com
0