Od kada se nedavno, a to će biti prije pola godine ili malo ranije, vratio u rodni kraj, u Gradišku, Vojislav Trifunović porijeklom iz Donje Jurkovice, bivši oficir JNA sa višedecenijskim stažom u Splitu, stigao je u zagrljaj davnjašnjim ljubavima, gitari, muzici i pjesmi.

Ja nikada nisam bio za vojnika, nego za pjesnika, ali je sudbina tako odredila, prvo je što nam govori Trifunović, koji zimuje u Domu za stare u centru Gradiške. Tu je, od jesenas pa do proljeća. Bar tako planira. Da li će se nešto promijeniti pa sve poremetiti, ne želi da razmišlja niti da se time opterećuje. Svaki dan je za njega novi život i trudi se da ga učini lijepim. Sada je najviše opsjednut muzikom.

-Čitam američkog psihologa, ne znam mu ni ime a neda mi se ići po knjigu u apartman, da vidim. Nije to ni važno. Nego, piše on, što sam shvatio kao preporuku, da se od svake bolesti može pobjeći, poštedjeti, muzikom, pjesmom i čitanjem. Ne treba dozvoliti da se vijuge u mozgu i glavi poremete, da olabave… Tada sve ode do vraga a ja još nisam za vraga nego za tamburaša – priča nam Vojislav, uvaljen u ugodan kožni trosjed.

Na hodniku. Iza nas, pored nas, prolaze njegovi vršnjaci, ali ima i mlađih i starijih. Vode ih, asistiraju, pomažu, medicinari, njegovatelji… Bore se za svaki korak, za vazduh, za dašak života. Vojislav i njima zasvira, često, ne birajući mjesto ni vrijeme.

-Kažem vam, poslije toliko godina, a Bogme ih je prošlo više od pedeset, vratio sam se staroj ljubavi. Popravio sam gitaru koju je sin, u djetinjstvu gotovo razmontirao. Bila je zaturena. Pohvatao sam akorde i sada sviram. Lijepo mi je. Bogat je moj repertoar, kao i život, ima tu i tuge i sreće ali sve sam u pjesmu pretočio. Ja sam pronašao svoj svijet, ovdje u zavičaju i u njega ušao punim plućima. Sad, možete mi vjerovati a ne morate, kod mene u ovim godinama sve je moguće i dopušteno. Ni za šta se ne sikiram, ničim ne opterećujem, jel’ tako – pita, pa ne čekajući naš odgovor, nastavlja, daje potvrdan odgovor.

Duga životna priča
A Vojina životna priča je duga. I bogata. I opet se vraća u djetinjstvo.

-Nije se imalo kuda u to vrijeme, vojna škola je bila jedini izlaz. A tamo rad, disciplina, učenje… Nije to kao u mome selu, u Jurkovici, Jazovcu, Miljevićima, gdje sam sa drugom djecom, bos hodao po barama, sve do prvog mraza, a kada sam porastao, išao po seoskim prelima. Selo je bilo puno naroda a kuće male, kućice u kojima svijetle lampe i zaudara petrolej. Onda perušanja kukuruza, a tu pečene bundeve, požutjele jabuke šipunje iz podruma… Stariji su pričali o ratovima, o srpskim junacima, kosovskom boju i Marku Kraljeviću… Bilo je i svirača, od kojih sam upijao znanje i divio se – pripovijeda, kao da kistom oslikava svoje djetinjstvo u Potkozarju.

U to vrijeme, šezdesetih godina prošlog vijeka, nije bilo ni puta, ni elektrike, ni vozila.

Teško je bilo otići a ko nekako izgazi iz tog blata, jurkovačkim autobusom koji je ranio u pet, jednom dnevno, on se teško ili nikada ne vraća. Ne smije pogledati iza sebe, u sve šta je ostavio, osim kada ga ophrva sjeta, kao Voju, pa nam priča, a prije bi se reklo, da se ispovijeda.

A šta se u to vreme moglo, nego u vojnu školu, ponavlja pitanje s početka našeg razgovora. Sami smo u ugodnom ambijentu doma, toplo je, niko ne obraća pažnju o čemu razgovaramo. Ne ometa nas.

Svako je zabavljen svojim životom, svojom prošlošću a ponajviše sadašnjicom. O budućnosti i ne pomišljaju, ne smiju, boje se, ne znaju kako bi i šta kazali na tu temu.

– U Novoj Topoli završio sam malu maturu. Moji roditelji su me podsticali, tjerali da se upišem u vojnu školu. Čak sam pauzirao jednu godinu, jer sam smatrao da nisam rođen za vojnika nego za pjesnika, za tamburaša, kao oni moji svirači sa seoskih prela. Njima su žene iznosile najbolje komade pite, s kojih padaju kajmak i sir a mast curi niz prste i bradu. Za Boga miloga, umjetnik ne može biti svako, razmišljao sam. Tek, kada sam dobio poziv za vojsku, za JNA, za redovno odsluženje vojnog roka, ja sam otišao u vojnu školu. Vojska je bila ponos za moje roditelje, rodbinu, za moje komšije, ali ja nisam bio oduševljen unoformom.

Završio sam srednju vojnu školu u Beogradu i raspoređen u Split. Tamo sam se oženio, uključio u sport, bio uspješan odbojkaš, odbojkaški sudija i trener. To su moje uspomene ali je gitara moja ljubav. Zato sam joj sada posvećen svim svojim bićem – raportira bivši vodnik i zastavnik, znatiželjnom novinaru i ženama sa recepcije koje se povremeno uključuju, ponešto pitaju, ako ne zvoni telefon ili ako nisu u drugom poslu. Jedna od njih, predloži ekspresno da Vojo zasvira.

To još potkrijepi navodima da on ovdje ima svoje slušaoce i da je omiljen stanar. A takve pohvale se već ne odbijaju.

Jedan dan života
Ako želite da me čujete, odoh u sobu po gitaru, dodade Vojo, po malo iznenađen, ali vidno obradovan neočekivanim prijedlogom. Ode žurno uz stepenište.

U nekoliko minuta, ide, nosi gitaru, raspoložen isprobava žice. Opet sjede pored nas, na isto mjesto, zauze najbolji položaj, uzbuđeno kao na vojničkoj smotri ispred velikog stroja, započe uvodnim govorom.

-Sada sviram starogradske pjesme, balade, prilagođavam se publici… Najčešće pjevam „Jedan dan života“ „Mama Huanita“, „Kaži zašto me ostavi“… Idemo – reče pa prevuče prste preko žica i zapjeva. Srcem, dušom, glasom, glasno, a pjesma i umilni zvukovi, kao seoski potočić ili rječica Jurkovica koja se svake jeseni i proljeća razlike po barama, potekoše na sve strane.

Često, kao sada, zabavlja ostale stanare u domu, pjesmom budi svoje i njihove uspomene.

Tu je, u centru Gradiške, pronašao svoj najljepši kutak. U Jurkovici ima vikendicu, tamo ljetuje a ovdje zimuje. Tamo, kaže, ne može biti cijele godine.

Osjećam se usamljeno. Svega ima, samo naroda nema. Nikako sastaviti dva dobra, kao i kod mene, veli Vojislav koji stilom i izgledom podsjeća na Ibricu Jusića, čovenog boema i umjetnika, pjevača njegove generacije.

srpskainfo.com

0