Za Vujadina Bosančića iz Bardače, ništa nije toliko važno kao golubovi. Ove pernate životinje koje se šepure, guču i lete u dvorištu, Vujadinova su ljubav iz djetinjstva, strast i zanimacija koje se ne odriče. Zato njega u ovom kraju poznaju kao golubara, i nikako drugačije, a Vujadinovo ime i prezime malo ko zna i pamti.

Nadimak Golubar, meni je draži od krštenog imena i porodičnog prezimena, kaže Vujadin Bosančić za kojeg se ponajviše pročulo nakon televizijske reportaže, snimljene prije desetak godina, spontanog prekora supruge Grozde i slučajnog ulaska u kadar komšinice Dragice Barašinove.

Tako se o Vujadinu na daleko pročulo a milioni gledala iz cijelog svijeta i sada njima šalju poruke.

Dolazili su i glumci, sa nama snimali filmove i emisije. Postali smo popularni a ne znam čime smo to zaslužili, uključuje se u razgovor Vujadinova supruga Grozda, nezaobilazni akter njegovog života i golubarske inspiracije.

-Imam razne vrste golubova. Novosandskog štrasera, goluba koji je selekcijom ukršten od najboljih primjeraka iz Njemačke, Mađarske i Rumunije. Zametnuo sam ga od jata popularnog pjevača Predraga Živkovića Tozovca. I on je bio strastveni golubar – veli Vujadin.

-Ne znam da li je bio golubar ili kurvar, kao ti – ubaci se Grozda u razgovor držeći šarenog goluba u ruci. Prekide, na kratko Vujadinovu misao, ali se on neda zbuniti.

-Ćuti ženo, nemoj pričati ono što nisio vidjela, možeš zakonski odgovarati – uzvrati Vujadin te nastavi, tamo gdje je stao, u priči o golubovima.

-Novosadskog štrasera donio sam iz Vršca. Potiče iz jata više golubara iz Zrenjanina, Pančeva i Novog Sada. Tamo je najviše golubara, dva-tri puta godišnje idem na druženje sa njima. Gušani su takođe lijepi ali ovaj novosadski štraser, ljepši je od svih – tvrdi Vujadin zagledan u tavan i krov štale, koju nastanjuju njegovi ljubimci.

-Imam više od stotinu golubova. Poznajem svakoga, na krovu, u gnijezdu, u letu…. Poznajem koji se s kojim pari, čije je svako golupče, ko su mu roditelji, djedovi i pradjedovi, poznajem cijelu porodičnu lozu, kao kod ljudi, jer sve pratim. Bolje poznajem srodsto i pretke svojih golubova nego pretke svih Bosančića u Bardači, Bajincima i Razboju – salutira Bosančić. Njegovo teoretisanje o golubovima je zanimljivo svakom slušaocu.

-Golubove uparujem po svome nahođenju, kako bih dobio najbolje primjerke. I oni mene poslušaju. Svjestan sam da nije humano, naprimjer nametati golubu neku golubicu koju nije odabrao on nego ja, ali kada shvati da tako mora biti, jer ih same zatvorim u kavez, oni se onda zavole. Tako se rodi ljubav sa brojnim potomstvom. Zato su moji golubovi najljepši u Lijevču – uvjeren je Vujadin, na stalnoj provjeri svojih navoda kod, uvijek sumnjičave supruge Grozde.

-Za te ljubavne šeme, makar i među golubovima, on je na svome terenu. Umije Vujadin i da guče, oponaša golubopve, samo još da poleti. Eto, za sada mu se otelo ali ga nagovaram da proba, sa krova i tavana, baš bi bilo interesantno šta će biti, možda mu se i posreći – šaljivo dobacuje Grozda.

Mogu li sada ja nastaviti, reče Vujadin, da ne zaboravim misao. Dakle, ako se upare, naprimjer gušan i pismonoša, dobije se mladunče nalik divljem golubu. Zato se ja moram umiješati u njihovu ljubavnu vezu i odrediti ko je za koga. Ja sam, kakos e to kaže, golubarski provodadžija. Zato sam dobio i mnogo nagrada i diploma, pune su vitrine u kući. To je dokaz da sam uspješan.

Popularnost

Vujadinu godi popularnost. O tome rado priča. Kuda god sam krenuo, veli, gdje god sam maknuo, ljudi me presreću, kažu, ti si nama odnekud poznat. Pomognem, pa kažem, jesam vjerovatno, po golubovima. A golubar, to si ti. Da. Ej, mili brate, hoćeš li da se slikaš sa mnom. Hoću. Kako neću. U Romanovcima sam nedavno bio, okupili se ljudi, zagledaju me… Da ti nisi onaj golubar, pitaju. Jesam, odgovorih. Pa to si ti, opet će, neko od njih, da bi potvrdili svoje pretpostavke. Valjda sam ja, ja, kazah im. Hajde da se slikaš sa nama, predložiše. I ja uvijek pristajem.

Kada se udavala moja unuka, u Župskom Razboju, bio sam najpopularniji od svih svatova. Svi su mi pjesme naručivali, kažu, samo za golubara. Prvo se muzika utišala, onda se gostima obratio stari prijatelj, đed, da bi mene predstavio. To su bile ovacije.

Desilo se da moj sin Petar, koji radi u policiji, zaustavi Dragičinog sina, Dragice Barašinove. Ko si ti, odakle, upitao ga je, a on veli, čiji bih bio nego Dragice Barašinove, nas dvojica smo braća. Smijali se tome a meni zahvaljivali. Pa da. Cijela okolina to prati ali ima i ljubomornih, zavidnih, pa im nije drago što sam ja najpopularniji u Lijevču.

Najamnik

Nisam ja imao tako lijep život, posebno u djetinjstvu, veli Vujadin, ali se ne žalim, uvijek zapodjenem smijeh, šalu, volim kada se ljudi zabavljaju. Ja sam bio najamnik u tuđim kućama, čuvao stoku, spavao na tavanu, u sijenu…U Mlaki, Požegi, Kosijerovu, radio sam kod bogatijih ljudi. U Kosijerovu sam za godinu dana najma zaradio tele, prase, gusana i pijetla plus nekoliko divljih golubova.

Sve ljubavi prema životinjama sam izgustirao, uzgajao razne ptice, hranio labudove, guske, patke, paunove, ali golubovi su mi u srcu, oni su moja ljubav od djetinjstva do današnjih dana. I drugima nudim golubove, džaba, ali neće. Nekada sam ih prodavao, dolazili golubari sa svih strana i molili mene da prodam goluba. Imam gušane, pismonoše, lepezane, prevrtače… Vremena sus e promijenila i po tom pitanju.

Med sa tavana

Prvog jula, priča Vujadin, roj pčela sletio je na kućni zid, i naselio u šuljinu, među cigle. Stavio sanduk ispod njih, ali nisu htjele gdje ja hoću, nego ušle u zid. U toj rupi, među ciglama, prošle godine bili su stršljenovi. Njih sam istjerao, da Grozdu ne ugrizu, pa šta bih onda bez nje, morao bih tražiti drugu a meni to, u ovim godinama, nebi baš bilo uputno.
Jedino meni, med curi sa tavana, a kome god to ispričam, ne vjeruje. Takav je narod. Ljubomoran. Dok drugi pčelari vrcaju med, ja samo teglu postavim na kućni sto i meni sa stropa, kaplje med. Tako je. Ovo je istina. Pa ko vjeruje, hvala mu, ko ne vjeruje, ništa mu ne mogu pomoći.

Grozdina priča

Meni je žao kada golub ugine ali se radujem kada ga neko ponese. Imamo i drugih obaveza i poslova, u ovoj kući žive tri porodice,
imamo osmoro unučari i sedmoro praunučadi, ispričala nam je Grozda Bosančić.

Jedino su za Vujadina golubovi najvažniji. Pentar se po tavanima i krovovima, kao mjesečar, a njemu je osamdeset godina i tri mjeseca preko toga. Sve poslove radi, i ore, i tanjira, čak i u kolu igra. Vrag je on. Ja sam mlađa tri godine. Moji roditelji su bili bogati a on siromašan, ali je svirao tamburicu, bio veseljak i tako me osvojio. Sada, nemam kud, a i navikla sam s njim.

Jedino meni, med curi sa tavana, a kome god to ispričam, ne vjeruje. Takav je narod. Ljubomoran. Dok drugi pčelari vrcaju med, ja samo teglu postavim na kućni sto i meni sa stropa, kaplje med. Tako je. Ovo je istina. Pa ko vjeruje, hvala mu, ko ne vjeruje, ništa mu ne mogu pomoći.

0