U selu Sijekovac, nekoliko kilometara od Broda u Republici Srpskoj, stanovnici ovog sela, a posebno Ulice Duška Trifunovića, gdje je rođen, čuvaju uspomenu na velikog pisca.
Na njega podsjeća i veliki portret na zidu u Brodu, pored šetališta koje, kao i kulturno-umjetničko društvo, nosi Duškovo ime.
U Sijekovcu, u centru sela koje još nije izliječilo ratne rane niti su popravljene razorene kuće, na početku ulice Duška Trifunovića, pored pravoslavne crkve izdvaja se lijepo uređena kuća Tešana Trifunovića, stričevića velikog pjesnika. Na istom ognjištu, ljubazno objašnjava domaćin, rođen je Duško Trifunović. Odatle je, vođen pjesničkim damarom i neprevaziđenim instiktom, krenuo u svijet stihova, u kojima je opjevao i svoj rodni kraj, posavsku ravnicu, Savu i rode, ovdašnje ljude.
– Ovdje, na ovom mjestu je rođen Druško Trifunović. Tu je bila stara kuća odakle smo svi, kako se to kaže, potekli. Moj otac Zdravko i Duškov otac Vaso su braća, a ja sam dobio ime po našem zajedničkom djedi – objasnio nam je Tešan Trifunović svoju rodbinsku vezu s Duškom.
Njegovih dolazaka ovdje, poslije odlaska u Sarajevo, a nakon rata u Novi Sad, on se veoma dobro sjeća i o tome rado, nadahnuto govori.
– Duško je volio svoje selo kao i Brod, rado je razgovarao s komšijama, prisjećao se svojih prvih životnih koraka, škole, zanata, prvih pjesama. Poslije rata ti susreti su bili rjeđi jer smo i mi, kao i on, bili u izbjeglištvu. Živio je u Novom Sadu, a mi u Obrenovcu. Pamtim jedan susret s njim, u vozu Beograd – Bar. Tada nije imao stalno mjesto boravka u Srbiji pa je živio u vozu – pričaju Tešan i njegova supruga Ljiljana.
Prenose uspomene i sjećanja na poznatog rođaka, pjesnika svih generacija, koji je obilježio celu literarnu epohu.
– Tada je mojoj kćerki, kaže Ljljana, dao deset dinara i veoma se, kao i mi, obradovao iznenadnom susretu. Ni on nije imao gotovo ništa, ali je kazao Zdravki, „da tebi čiča da koji dinar, neka se nađe“ – ispričala je Ljiljana za Srpskainfo.
Ante Matković
Ima mnogo zanimljivih događaja u vezi s Duškom, dodaje Ljiljanin suprug Tešan.
– Naša kćerka Zdravka je dobila zadatak u školi da napiše sastav o Dušku. Njoj je djeda onda ispiričao kako je on išao u školu, krenuo na kovački zanat, pa izučavao bravariju, bio šegrt, ali i pisao pjesme i priče, odlučan da uspije u životu. To je profesorka pročitala i posumnjala da je ona rad odnekud prepisala. Dala joj je slabu ocjenu – ispričali su Tešan i Ljiljana.
Oni su nam takođe otkrili i, za njih najomiljeniju, Duškovu pjesmu koju je Tešan izrecitovao, bez zastajkivanja i zabune. To je „Balada o ravnici“.
– Nekad u davno doba, preko velikih gora, prva je ovamo došla šarena ptica roda. Dugo je kružila sama iznad ove ravnice, između Vučijaka i gore Motajice…
Kako živi ulica Duška Trifunovića, upitali smo Ljiljanu, jednu od malobrojnih sagovornica u Sijekovcu. Oslonjena o dvorišnu ogradu, kazala nam je, bez oklijevanja, da je živjeti ovdje veoma teško.
– Stari umiru, mladi odlaze, djeca se ne rađaju, kuće propadaju, cesta urušava… Kako je krenulo, moguće je uskoro da ulica našeg rođaka i velikog pisca ostane bez stanovnika. Da je on živ, vjerovatno bi i o tome napisao pjesmu, kao epitaf rodnom kraju – kazala je Ljiljana.
Podsjeća da je u istoj ulici nekada bilo stotinak kuća sa troje, četvoro i više ukućana.
– Ovdje su dva mlađa bračna para sa po dvoje djece, sve ostalo je opustjelo, kuće se zatvaraju, vatra u njima gasi, šiblje i trnje osvajaju… Ukupno nas ovdje, u cijelom Sijekovcu ima pedesetak, možda i manje. Od njih, većina boravi povremeno, i to ljeti, a ostali dio godine su u inostanstvu. Kada se ukaže jesen, oni ključ u bravu, pa put pod noge – opisuje Ljiljana Trifunović život u Sijekovcu i pjesnikovoj ulici.
Ona navodi da je do skora bila živa i Duškova majka Petra, skromna i vrijedna, ali „učevna žena“. Posljednje životne dane i godine provela je u Brodu.
Ljiljana kaže da su oni ovdje od svih zaboravljeni, prepušteni sumornoj poratnoj sudbini, osuđeni na nestajanje u nepreglednim zapuštenim selima posavske ravnice.
– Sve nas je manje, uslovi života su loši, škrtari se u ulaganjima, nemamo ni kvadrat novog asfalta, ni uslovnih terena za sport… Rasvjeta je u funkciji 26. marta, dan prije ili poslije godišnjice, kada je ovdje počeo rat 1992. godine, ubijanja i razaranja – požalila nam se Ljljana Trifunović.
PJESNIKOVA ŠKOLA
Ante Matković, mještanin Sijekovca, pokazao nam je ruševnu školu koju je pohađao Duško Trifunović. U njoj odavno ne zvoni školsko zvono niti se čuje đačka graja.
– Škola izgleda tužno. Ovdje je sasvim malo njenih bivših učenika, a djeca se rijetko rađaju u Sijekovcu, kao i u drugim, susjednim selima. Ova škola je slika posavskih sela – kazao nam je Ante.
srpskainfo.com
0