Prvo što je kazao o sebi, da bi ga bolje shvatili i lakše razumjeli, Ostoja Bosančić (90) iz Bardače kod Srpca, koji je poslije putešestvija po svijetu utočište pronašao u gradiškom staračkom domu, bilo je poređenje s junakom romana “Starac i more” Ernesta Hemingveja.

Kada ispod svojih 90 godina podvučem liniju, pripovijeda Ostoja okružen sa više radoznalih slušalaca, osjećam se kao Santjago iz romana „Starac i more“, koji je zalutao na pučini.

– Kao usamljenik razabiram ko bi mogao biti moj Manolino, dječak spasitelj, Santjagov prijatelj. Razlika je samo u tome što sam ja, još više i duže lutao, istraživao, mijenjao gradove i države u potrazi za boljim, i na kraju sasvim zalutao – pripovijeda Ostoja, poredeći često sebe s glavnim likovima pročitanih knjiga.

Ostoja Bosančić

– Čovjek je u suštini nemoćan i ograničen, ali je potrebno ustrajati da se preživi i sačuva snaga, nepokolebljivost duha. Ta ideja izrečena je u Hemigvejevom romanu rečenicom da čovjek može biti uništen, ali nipošto poražen. I u drugim knjigama, koje sam pročitao ili čitam ovdje u domu, ima istih ili suprotstavljenih stavova – naširoko, u pauzi čitanja ili šahovskih partija, priča Ostoja Bosančić.

On je po zanimanju stolar. Zanat je naučio u Srpcu i Novom Sadu, a usavršio u švedskim tvornicama, gdje je, u stalnom traganju za boljim životom, došao 25. novembra 1965. godine.

Ostoja je, bježeći od siromaštva, u Švedsku otišao kao turista, a tamo ostao kao emigrant, dijeleći isti put s komšijom Dragom Radomirom (otac poznatog voditelja Jovana Radomira). Obojica su kupili povratnu kartu, ali se nisu vratili.

U Stokholmu i drugim gradovima radio je 24 godine. Vratio se u rodni kraj, u Bardaču, mnogo kasnije, prije nešto manje od tri decenije. Ostoja u domu često igra šah s mnogo mlađima, ali ne gubi partije, nego primjenjuje davno naučene i uvježbane poteze, koji najčešće rezultiraju pobjedom.

– Šah mi pomaže da zadržim bistrinu u glavi, da ne pogubim konce krhke staračke pameti i produžim vijek mentalnog zdravlja. Mnogo sam čitao, a sada čitam još ponešto, prebiram redove omiljenih knjiga – objašnjava Ostoja, osmo dijete u porodici kojem su prve radosti, u Drugom svjetskom ratu, pomutili Nijemci.

Oni su došli u Bardaču, a pred njihovim puškama i bajonetima je Ostoja, prekinuvši drugi razred, pobjegao u šumu, u izbjeglištvo.

– Njemački pisac Erik From je jedan od mojih omiljenih autora. U njegovim knjigama sam prepoznao sebe i svoj život, pronašao utjehu i ohrabrenje. Volim i Fjodora Dostojevskog, njegov „Zločin i kaznu“ – uvjerava nas Ostoja u svoje čitalačke sklonosti.

Potom nas pričom vodi u Švedsku, upoređujući tamošnja iskustva s ovdašnjim, sa našim.

– Ne mislim da je dobro na Zapadu, tamo je vrijeme novac i mora mnogo da se radi da bi se dobro živjelo. Plata se mora zaraditi, za sebe i za državu. Nema tamo praviti kuću od stare cigle, time se putevi nasipaju i rupe zatrpavaju – teoretiše Ostoja Bosančić, i sam, svojom pričom za Srpskainfo, ispisuje svojevrstan roman, poput mnogih koje je pročitao.

Ponavljač zbog Petra Kočića
Stolarski zanat Ostoja je započeo u Srpcu, ali je izgubio godinu zbog jedinice iz tadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika i književnosti.

– Pao sam na pripovijetki „Jablan“ Petra Kočića. Kasnije sam otišao u Novi Sad i sve naučio, a zanat okončao u školi na Futoškom putu. Nova šansa u školi i čitanje lekcije o Jablanu i Rodonji odredilo je u mnogome moj životni put, sklonost ka čitanju i formiralo stavove o kojima često pričam – kaže vitalni 90-ogodišnjak.

Sjeća se i svoga majstora Bogdana Mitrakovića, koji je, kaže, često govorio: “Neka bude sve pod špagu i pod vaser-vagu”.

srpskainfo.com

0