Penzioner iz Gradiške Husref Mujadžić, poznat po nadimku Šimi, ali i po vrijednim rukama vještog zanatlije, državljanin BiH i Danske, stavio je na svojevrsnu vagu životne uslove i svakodnevicu u ove dvije države, njegove dvije domovine.
Na jugu Danske, u gradiću Abenra, gdje je utočišće i drugi dom pronašao u vrijeme rata, ljepše je i bolje za život nego ovdje, ali je zato u Gradiški, gdje je rođen, odrastao i pola vijeka proveo, nekako milije, raportirao je Mujadžić za Srpskainfo, počevši priču od svakodnevice, od cijena, životnih troškova i radnih navika.
Cijene i skupoća, ovdje i tamo, nisu isto za svakoga, zavisi koliko ko ima novca.
– Svi ovdje, u Gradiški kao i u cijeloj BiH, žale se da nemaju posla, a pokušajte pronaći radnika, za bilo koje poslove, u dvorištu, u kući, na njivi, nećete ga naći. Birtije tojest kafane su pune, u svako doba i na svakom mjestu – svjedoči naš sagovornik opisujući život u rodnom kraju.
Živim na zapadu, u Danskoj, nastavlja istu temu, gdje je nezamislivo da u sredini radnog dana, bilo ko sjedi u kafiću, da nigdje ne žuri, da pije i troši po cijeli božiji dan.
Tamo toga nema, opisuje Mujadžić kafanske navike u dvije države. Razlike postoje, kaže on, u mnogim sferama života.
– Ovdje niko ne poštuje saobraćajne propise i policiju, a u Danskoj ponašaju se za primjer. Tamo nema krađe i lopovluka, a ovdje bi i kišu ukrali, da mogu. U Danskoj poštuju, a ovdje izigravaju, izbjegavaju zakon i državne propise. U Danskoj je nezamislivo uništavati zelenilo, bacati smeće na ulici, pušiti i piti na zabranjenim mjestima ili pljuvati po pločnicima, a kod nas to je stil života – uvjeren je ovaj Gradiščanin iznoseći dugačak spektar razlika i minimalne sličnosti života u dvije države, u Danskoj i BiH.
Dodaje da ovdje niko ne jede hljeb od juče, a u Danskoj iskoriste svaku mrvu, bez obzira koliko dana je stara, samo da nije pokvarena.
– Postali smo u BiH velika gospoda. Niko u mom sokaku u Gradiški ne putuje biciklom, osim mene, svi voze skupocjene automobile. Dakle, ima se, može se, hvala Bogu. Neshvatljivo je da naš narod toliko kuka i kukumavče. Najviše kukaju oni koji imaju, da bi zavarali one koji nemaju. Sjede u fotelji, gledaju u televizor kao vrata, piju skupa pića, jedu šta im srce želi, i žale se da im je teško. Onaj ko nema, taj ne kuka, sramota ga, kukanje i moljaknaje nije stil sirotinje nego bogatih – smatra Šimi.
Povjerio nam se da u posljednjih dvadeset godina, niko nije pokucao na njegova vrata tražeči posao.
– Dođu neki dokoličari tražiti para, bez rada, ali to je već neka druga priča. Sve u svemu, u te krize, na način kako se sve predstavlja, ne vjerujem – kategoričan je Šimi, uvodeći nas pričom u sektor zanata i zanatskih usluga.
– Kupio sam karnišu na pijaci, evo nosim je, adaptiram kuću, a ne znam kome i za koga to radim. Sin i kćerka ovamo neće, ja još jednu deset do petnaest godina, pa odoh i ja u cvjetna polja bez povratka, ali mora se nešto raditi, navika je čudo. Pokušao sam naći majstora, boljeg od sebe, ali ne ide, neće niko, samo obećaju i ne dođu, do obećanja ne drže kao ni do lanjskog snega. Obraza i časti više niko nema. Zato sam prinuđen a i osposobljen sve da radim i uradim, kako valja i dolikuje – veli Šimi, s kojim smo razgovarali na ulici, pored pijace, gdje često dolazi u kupovinu.
Izučio je nebrojeno zanata.
– Umijem kuću napraviti od temelja do krova i do ključa. Život me natjerao i svemu naučio. Jedan mesar u Danskoj hvalio se, u mome prisustvu, da zna od krave švašta napraviti. Pitao sam ga, mesaru, znaš li ti cipele od krave napraviti. On kaže, to ne znam, a ja mu uzvratim da ja znam i da sam to radio, pravio cipele od kravlje kože – priča Šimi poredeći, do svakog detalja, sličnosti i razlike, navike, državne paragrafe i narode hladnog evropskog sjevera i toplog balkanskog podneblja.
Na svom primjeru, i na osnovu dugogodišnjeg iskustva, govori šaljivo i slikovito, kao da piše pripovijetku.
– Imam mnogo zanata, izučio sam elektrotehniku, eleketriku, kriminalistiku, bavim se i obućarskim zanatom, u Danskoj sam izučio za farmera… Zanati i zanatlijski poslovi su na cijeni i ovdje i u Danskoj, ali je važno znati definiciju o majstorima, koju sam naučio kroz život. To treba svi da čuju i pročitaju. Majstora treba da krase vješta ruka i poštena duša. Naprimjer, kada lošem majstoru, na popravku, odnesete televizor bez slike i tona, loš majstor će kazati da je problem veliki, i nerješiv bez novih dijelova, po posebnoj narudžbi i to iz daleka. Dobar majstor, u takvoj situaciji će reći, sačekajte trenutak, izvaditi iz ladice osigurač koji vrijedi pola marke, ugraditi za nekoliko minuta i saopštiti mušteriji da ne košta ništa – objašnjava Šimi svoju teoriju o majstorima i majstorluku.
Naši majstori uopšte nisu odgovorni, dodaje, tu nema poslovnosti, ama baš ni malo.
– Imam veliko iskustvo po tom pitanju. Kroz moju kuću prodefilovali su mnogo, od zidara, tesara, armirača, molera, stolara, keramičara… Naši majstori su, u svakom smislu nepouzdani, dok u Danskoj postoje garancije za kvalitet posla i dogovorene termine. Kod nas nikada se ne zna kada će i da li majstor doći, do riječi ne drže, a rade na brzinu i površno, važno im jer samo da uzmu pare. Ukoliko lakovjerni unaprijed daju novac, tada nema ni majstora ni novca. Nema kome žaliti se niti od koga štetu naplatiti jer se uglavnom radi na divlje, na crno, bez prijave obrta ili firme – zaključuje svoja poređenja, oslonjen o bicikl, na ulici, držerći karnišu u ruci, dok radoznalci zastajkuju, zapitkuju, dobacuju…
Ali, on se na to ne osvrće, nego tjera po svome, posmatra kroz isti durbin države i ljude, u svoje dvije domovine.
– Usluge u Danskoj bitno su skuplje nego ovdje, ali je život uveliko jeftiniji. Povrće, meso, hrana tamo su jeftiniji nego ovde, karniše jeftinije, biciklo jeftinije, benzin je tamo 12 kruna što je tri marke po našoj računici i valuti, li i ovdje će i to uskoro to biti dostignuto. Ogrev je tamo skuplji ali to nije ništa dramtično. Zato ponovo idem tamo, do narednog ljeta, po principu i narodnoj poslovici, gdje bolje, tu dulje – kaže on.
VIC SA GRANICE
Husref Mujadžić Šimi, poznat po duhovitim dosjetkama, za Srpskainfo ispričao je vic o bračnom paru, kućnom časovniku i cariniku.
– Zaputili se muž i žena preko granice u namjeri da ilegalno prenesu sat budilnik. Razmišljajući, gdje da ga sakriju, kako da ga prenesu, odluče da ga stave pod šubaru. Tako stigoše ispred carinika. On ih odlučno upita, imate li šta prijaviti, na šta muž klimnu glavom, desno lijevo, dajući znak da nema. Međutim, u tom trenutku budilnik je zazvonio. Zbunjenom cariniku, vidjevši da je vrag odnio šalu, muž se obrati pitanjem, gospodine, pogodite koje mi uvo zvoni – ispričao nam je Šimi.
srpskainfo.com
0