Susret domaca 1988. godine u Gradišci

Pjesniku, istoričaru, hroničaru Kijevaca, kompozitoru i muzičaru Bori Majdancu, koji je djetinjstvo proveo u Domu ratne siročadi „Lepa Radić“ u Gradiški, svakog juna naviru sjećanja na Drugi svjetski rat i kozarsku ofanzivu.

Boro je to vrijeme, svoje selo i cijeli kraj na obroncima ratom opustošene, spaljene ali pitome i prkosne planine koja zari ljepotom, u stihu opjevao, muzikom nadgradio a dječijim glasovima beogradskih horova, oplemenio.

On se uvijek vraća svome selu, Gradiški u koju je, kao u veliki i blještav svijet davno zakoračio a potom otišao u Beograd, gdje i sada, sa mnogo zanosa čuva uspomene.

Boro Majdanac

– Siromašno selo Kijevci pod Kozarom. Nas jedanaestoro braće i sestara, Ostoja, Stevo, Savka, Boro, Miladin, Dragica, Marijan, Vukašin, Slobodan, Radivoj i Ruža. Od oca Milovana i majke Stoje. Pozorište u kući. Devetom djetetu, Slobodanu, kumovao je maršal Tito 1958. godine. Kao svršeni učenik četvrtog razreda osnovne škole dobio sam stipendiju za dalje školovanje. Meni i starijem bratu Stevi, san je bio da postanemo glumci. Nastupali smo na seoskim priredbama pred nekoliko stotina ljudi. U školskim dramskim sekcijama bili smo glavni. Stevo je završio stolarski zanat, a ja sam kao gimnazijalac stanovao u đačkom domu „Lepa Radić“ u tadašnjoj Bosanskoj Gradiški.

Imao sam nadimak Međed – sjetno pripovijeda Boro Majdanac, istoričar i doktor nauka, rodoljub i nostalgičar. Kada je zakoračio u đački dom, kaže, činilo mu se da je cijeli svijet njegov i da ne treba gubiti vrijeme nego krenuti punim jedrima, naoružan maštom i željom da zakorači na najviše stepenište znanja.

 

Boro Majdanac, desno u domu sa bratom

-U proljeće 1964. godine, kada sam pohađao drugi razred gimnazije, poslao sam pismo Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, pitajući da li mogu da polažem audiciju za glumca. Ubrzo mi je stigao odgovor. Domci su se radovali sa mnom, a vaspitač mi je skrenuo pažnju da ću, čak i ako položim audiciju, izgubiti stipendiju i da je bolje da prvo završim gimnaziju pa da onda polažem šta hoću. Morao sam da se strpim, ali moj brat Stevo je konkurisao i otišao u Beograd da polaže za glumca. Nije mu se posrećilo – sjeća se Majdanac svih pojedinosti, svakog koraka, svojih drugova sa kojima je delio spavaonice i učionice drevne građevine.

-U međuvremenu, u đački dom je došao Žika „glumčina“. Tako smo ga zvali. Bio je krupan, visok. Gimnazijalac kao i ja, samo nešto stariji. Čuda je pravio. Mogao je da zasmije publiku do suza, ali i da je rasplače recitacijama i monolozima. Nastupali smo zajedno. Bio mi je uzor. Mnogo sam naučio od njega, ali on je u Domu ostao kratko. Završio je gimnaziju i otišao svojim putem – oživljava Boro uspomene na svoga druga, kasnije poznatog glumca Živomira Ličanina kojeg je sreo u Akademskom pozorištu „ Branko Krsmanović“ u Beogradu.

Živomir Ličanin desno stoji

-U jesen 1966. godine došao sam na studije u Beograd, Filozofski fakultet, grupa istorija. Jedne večeri, izlazeći iz bioskopa „20. oktobar“, primijetih u hodniku obavještenje o audiciji za prijem novih članova u Akademsko pozorište „Branko Krsmanović“. Odlučih da podnesem prijavu. Termin polaganja audicije poklopio se sa terminom mog prvog partijskog sastanka na Fakultetu tako da sam u Balkansku 4/I stigao oko 22,30 časova – opisuje Boro svoje glumačko isksutvo o čemu je dugo maštao u domu u Gradiški.

– Jedan simpatični sićuško (Boro Stjepanović), smiješeći se, otvori mi vrata i ja se nađoh u polumraku, pokušavajući da se orijentišem. A onda se dogodi nešto nevjerovatno. Nešto što se pamti cijelog života. Prolomiše se riječi, đe si Međede. Prepoznadoh Žikin glas (Živomir Ličanin), ne vjerujući sopstvenim ušima. Da li je to moguće. Zar je svijet tako mali – opisuje Boro susret sa svojim drugom iz doma i škole.

-Đe si, Žiko, uzvratih. Rukovasmo se i zagrlismo, a onda me on, brišući suze, uz aplauze prisutnih, odvede na scenu, šapnuvši mi, opusti se, ponašaj se kao da si u domu “Lepa Radić”. Recitovao sam i glumio, vjerovatno bolje nego ikad. Nisam smio da obrukam Žiku. Moj Jerotije iz “Sumnjivog lica” bio je odlično primljen. Ali, došla je na red improvizacija. Darko Tatić je na scenu poslao Žiku.

Boro Majdanac lijevo sa drugom iz doma

Meni je dao ulogu gospodara, a Žiki magarca koji se plaši da prijeđe prugu. Pričao sam kao navijen, trčkarao oko Žike, gurao ga, vikao. Svi su se slatko smijali, a Žika ukipljen njakao, stavljajući me na teške muke. Na kraju je prešao prugu, a ja sam položio audiciju – opisao nam je Boro, jednu od brojnih životnih epizoda, a ima ih na pretek, im ih suviše za jednu reportažu i za kratku priču. Sve one, ipak ga vraćaju u dom koji nosi ime mlade heroine iz Gašnice, Lepe Radić.

-Mnogo šta, što sam u životu napravio, postigao, što me nosilo na putu, ka ostvarenju dječačkih maštarija, zapreteno je u domu, gdje sam živio od 1960. do 1966. godine. Tu sam došao u trinaestoj godini, odatle završio osnovnu školu i Gimnaziju. Odatle, kao iz svoje kuće, otišao sam u Beograd na studije – ispričao nam je Boro, vječiti dječak i lirik mekog srca, dobričina i nostalgičar.

– Tu sam otkrio sebe, talenat za umjetnost kojeg sam nadograđivao. Moji domci bili su iskrena i odana publika, moji prvi slušaoci i kritičari. Umjeli su da pohvale ali ponekad, neku moju pesmu da nadograde kako se to njima dopada pa onda, dok je tako izvrnutu, iščitavaju, vladao je veliki smijeh. Domsko dvorište bila je moja prva pozornica – kazao je Boro Majdanac, domac nepresušnog talenta i životne energije, izdanak potkokozarskih brežuljaka i gradiške ravnice zapljusnute Savom.
Sve šanse koje mi je život pružio, poručio je na kraju razgovora za Srpskainfo, iskoristio sam uz Božiji dar, stvaralačku radost i snove. Doktorirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti sa temom „Pozorište u okupiranoj Srbiji 1941. – 1944.“ a radni vijek proveo u Arhivu Srbije.

Poetsko-muzički izvor

Uz ćerku Ljiljanu, sinove Dragana i Boška, u Bori je, kako sam kaže, zažuborio čudesni poetsko – muzički izvor. Pokuljale su pjesme. Njegov prvi recenzent bio je Ljubivoje Ršumović („Raspjevana vrteška“), prvi kompozitori Aleksandar Korać, Radoslav Graić i Minja Subota, a prvi izvođači Dečji hor RTS „Kolibri“ i „Sedmorica mladih“ („Ulovio Toma soma“).

Među prvim pjesmama bile su i one o Titu. Nizale su se zbirke pjesama “Hajde da pjevamo”, “Raspjevana staza Djeda Mraza”, “Fokenrol”, “Japan u srcu”…Njegove pjesme su u muzičkim udžbenicima i priručnicima, a jedna i u bukvaru („Bole, Bole ne boji se škole“).

Domičani

Kad u školu marširamo / u kolonu poredani / poznaju nas svi pa vele/ eno idu Domičani. Od Crvenog krsta robom/ kad smo bili odjeveni/ poznaju nas svi pa vele / eno idu Domičani. Kad proljetno Sunce grabe / mi do glave ošišani/ Gradiščani opet kažu / eno idu Domičani. Kad vršnjake pobijedimo / u fudbalu, na poljani/ svi nas tapšu, svi nas hvale / alal vjera Domičani. Kad Kozara derbi igra / u Gradišci, il’ na strani / navijamo od svih žešće / zna se da smo Domičani. I danas kad’ šetam gradom/ k,o da čujem refren znani/ onaj refren od tri riječi / eno idu Domičani. Skupismo se evo opet / pristigosmo sa svih strana / ne možemo bez Gradiške/ ni ona bez Domičana. (Boro Majdanac, 25.juni 1988. godine)

srpskainfo.com

0