Na prve časove konobarskog zanata u Ugostiteljskoj školi u Banjaluci Dragan Lukić (65) iz Gradiške stigao je u vrijeme zemljotresa 1969. godine. Po ovom događaju on pamti i prepričava početak svoga školovanja i životnog poziva, kojeg je okončao početkom novembra.
Na svečanom ispraćaju u penziju, u konobi “Kod Ace”, gdje je odradio posljednje dane radnog vijeka, bili su mnogi Draganovi prijatelji, kolege, poslodavci i gosti. Među prvima čestitali su mu Aco Pucar, šef konobe, i koleginica Milijana Vekić.
Slavljenika su služili drugi dok je on s društvom raspredao priče o konobarskom poslu i budio sjećanja na davnašnje vrijeme svoga početka, počašćen velikom tortom, a potom i ostalim specijalitetima, po njegovom izboru.
– Ovo je rijetka prilika u kojoj kolege služe mene, udovoljavaju mojim prohtjevima. Za mene je gost uvijek bio na prvom mjestu, nisam pravio razliku među njima, prema svakom odnosio sam se na isti način, ljubazno, sa osmjehom i poštovanjem – ispričao je Dragan Lukić za Srpskainfo.
Njegova kafanska priča je duga i zanimljiva, a iskustva stečena u mnogim sredinama, Banjaluci, Jajcu, Novom Gradu, Gradiški, Novoj Topoli i drugdje su veoma bogata i velika.
– Školovao sam se u tri grada. Od početka me pratio maler, jer je zemljotres razorio Banjaluku kada sam pošao u prvi razred ugostiteljske škole. Nastavio sam u Jajcu, potom smo prebačeni u tadašnji Bosanski Novi, a završni razred zajedno s maturom organizovan je u Banjaluci – prisjeća se Lukić svoga školovanja.
Nekad su u kafanama vrijeme provodili stariji, u njima su sjedila gospoda, tu se satima gostili, jeli, pili, pjevali, pripovijedali…
– Omladina, učenici nisu ulazili u kafane, to je bilo neprihvatljivo. Sada su se uloge promijenile. Starci šetaju ulicama i pored Save, a đaci piju i puše u kafanama. Od kuće prvo idu u kafanu, pa u školu i opet u kafanu, prije povratka kući. Kafana je u sadašnje vrijeme za mlade druga kuća. Promijenio se duh kafane – objašnjava Dragan Lukić suštinu svoga posla i ugostiteljskog sektora.
Radno iskustvo i konobarske manire sticao je u uglednim restoranima i kafanama.
– Radio sam u banjalučkom “Palasu”, hotelu “Kozara” u Gradiški, “Triglavu” u Novoj Topoli, restoranu “Pliva” u Jajcu… Sada sam penziju dočekao u krčmi “Kod Ace”, gdje sam zamoljen da nastavim raditi, koliko budem u mogućnosti. Usvajao sam od starijih konobarske manire. Konobari su se nekada birali posebnim povećalom, gledao se njihov stas, hod, pokret, sve kao da su manekeni – prisjeća se Lukić svojih početaka.
On takođe smatra da mladi konobari nemaju od koga da nauče, kao što je on imao priliku da usvoji iskustva starijih, Mlađe Kragulja, Boška Sladojevića, Ostoje Stupara i drugih konobara, poznatih u Gradiški između dva svjetska rata.
Sada je on preuzeo njihovu ulogu, pa u društvu mlađih pripovijeda kako je nekada bilo, nastojeći da bar dio tradicije prenese na mlađe, mada se ni on, kako reče, još nije umorio od šanka i konobarskog posla.
Kultne kafane
U Gradiški i okolini, priča Dragan Lukić, nekada nije bilo mnogo kafana kao sada.
– Svaka je imala istoriju, svoje goste, znalo se ko gdje i zbog čega dolazi. Najstarije i najpoznatije kafane u gradu bile su “Balkan Gril”, “Stadion”, “Autobuska stanica”, “Jablanica”, “Jurkovica”, “Lovac”, a u Novoj Topoli “Triglav” – prisjeća se Dragan Lukić.
0