Opisujući najteži period epidemije korone, kada su u Bolnici Gradiška pacijenti umirali, Anita Švraka, načelnica Odjeljenja anesteziologije, pokazala je snažnu emociju, a njene suze govore više od svake riječi.
Odmah se rasplačem kada se toga sjetim, kaže Anita, jer su u Intenzivnoj umirale cijele porodice. Na Odjelu su bili roditelji i njihova djeca, sinovi, kćerke, a nisu mogli da ih spasu, bez obzira na ogroman trud, iskustvo, znanje, veliku i ličnu žrtvu.
– To je bila nesrećna 2020. godina, a potom i 2021. godina, kada nam je bilo zaista teško, neopisivo teško i dramatično… I ako smo znali da je to neizlečiva bolest, pratili smo domaće i svjetske smjernice, ali nismo mogli, u mnogim slučajevima, pomoći i spasiti ljudski život. Nije bilo lijeka niti rješenja u toj svakodnevnoj drami. Najvećem broju naših pacijenata smo pomogli da prebrode, da se uhvate za slamku, za tanku nit i prežive – ispričala je Anita Švraka, čije riječi su isprekidane jecajima, suzama, bolom i tugom za svoje pacijente.
Povezanost
Kao anesteziolog i intenzivista, shvatila sam da mora postojati empatiju prema pacijentu, smatra Anita, što je najbitnije.
– Ako ljekar ima tu empatiju, bliskost, razumijevanje, ako kod pacijenta izgradi povjerenje, pokaže svoju čovječnost, ljudskost, iskaže saosjećanje, to ga uzdiže iznad svakodnevice i čini uspjeh dokučivim, a pacijentu uveliko olakšava. Isto tako, važna je, čak presudna komunikacija sa rodbinom pacijenta… To je moj princip rada, tako shvatam svoj posao – uvjerava nas Anita.
Ona je o pandemiji korone i najtežim danima rada u Anesteziološkoj službi govorila i u, nedavno premijerno prikazanom, dokumentarnom filmu „Bolnica“.
– Jedan od najtežih i najizazovnijih perioda u mojoj profesiji, u mome radu u Bolnici, počeo je u ljeto 2020. godine. Tada su na Odjel intenzivne njege Bolnice Gradiška počeli pristizati prvi pacijenti oboljeli od kovida 19. Naravno, mi smo veoma studiozno pratili situaciju, nastojali da što prije steknemo neko iskustvo, kako bismo bili efikasniji u spasavanju ljudskih života – prisjeća se Anita početka pandemije, čije razmjere, u to vrijeme, nije mogla ni pretpostaviti.
Nadala se, kao i njene kolege, da će sve proći mnogo bezbolnije i lakše od prognoza i najava iz svijeta.
– Od proglašenja pandemije u svijetu i regionu imali smo maksimalno tri mjeseca da se organizujemo, da se pripremimo za dramatične događaje koji su, poslije, uslijedili i kod nas. Prostor, oprema, osoblje, sve su to faktori koje je trebalo usaglasiti da bi mogli ovaj odgovoran i težak posao uraditi u skladu sa svjetskom zdravstvenom praksom – kaže Anita, veoma predana poslu i pacijentima, doktorka koja često, ne mogavši da podnese njihovu bol, zaplače, stegne njihovu ruku, pogledom ih ohrabri, pokaže da u svakom trenutku mogu računati na njenu pomoć.
Mladi ljekari
– Kritično oboljeli pacijenti od korone, ugroženi mnogim, često nepredvidivim posljedicama i komplikacijama, postali su moj svakodnevni usud, ali i briga svih nas na Odjeljenju intenzivne njege. Ipak, prvi mjeseci pandemije za mene su bili najizazovniji u ljekarskoj praksi. Imali smo podršku, uslove i povjerenje zahvaljujući našoj upravi, koja nam je omogućila opremu i druga sredstva, naročito respiratore – priča nam Anita koja je veliko iskustvo stekla od starijih kolega, ponajviše Milana Švrake i Zorana Popovića.
Oni su, godinama radeći u istoj službi, bili dostupni pacijentima, s njima i njihovom rodbinom razgovarali, uvijek imali strpljenja i razumijevanja za svačiju nevolju, trudili se da ponajbolje shvate problem i objasne principe liječenja.
– U službu su u vrijeme korone došli i mladi ljekari, koji se nisu uplašili ove situacije. Neki su se takođe razboljeli, od ljekara preko noći postajali teški pacijenti, prolazili pakao korone, ali nisu odustajali. Nije se tu susretala samo briga i očaj za pacijenta, nego i za sebe, za kolege, za svoje porodice, i za djecu, za roditelje kod kuće, prijatelje… Bili smo posljednji u tom lancu borbe za ljudske živote i nismo posustajali, borili smo se za pacijente do posljednjeg otkucaja srca – opisuje Anita najteže trenutke svoje ljekarske prakse.
PRVI PACIJENT
Branka Milošević, specijalista za plućne bolesti, koleginica i bliska saradnica Anite Švraka, prisjeća se perioda u kojem su počeli stizati dramatični snimci o masovnom umiranju od, tada nepoznatog, virusa u Kini.
– Vjerovali smo da je to daleko od nas i da ovdje, ukoliko do toga dođe, neće dostići tako teške posljedice. Niko od nas nije ni slutio šta će nas snaći. Pandemija je ipak zakucala i na naša vrata, a sve nam je postalo bliže i jasnije kada je direktor Bolnice Rajko Dodik 16. marta 2020. godine naložio da ispraznimo plućno odjeljenje, da otpustimo pacijente ili ih prebacimo na druga odjeljenja, a mi da se pripremimo za kovid režim rada – ispričala nam je Branka Milošević, podsjetivši da je prvi pacijent zbrinut 29. marta 2020. godine.
0