Klepalo koje je nekada sazivalo mještane na seoski zbor ili druge sastanke, gdje treba nešto važno saopštiti, pročitati opštinsku depešu ili prenijeti važne vijesti, nakon više od pola vijeka oglasilo se sa Gagića glavice u Kijevcima.
Odatle se zvuk drvenih čekića o klepalo, izrađeno od suve bukovine čuje na daleko, odzvanja sve do Turjaka, Grbavaca, Dragelja, Cimirota, Lužana, Cerovljana… Dragutin Stojnić, čiji preci su bili zaduženi za klepalo, kaže da je zajedno sa Spomenkom Stojnićem odlučio da podsjeti komšije i druge mještane ovog pitomog kraja na starinu koja ima važnu ulogu u istoriji i tradiciji Pozkozarja.
-Svaki takt, način udaranja u klepalo ima drugačiju poruku. Ne udara se na isti način, naprimjer ukoliko je potrebno uzbuniti narod, upozoriti na opasnost ili pozvati na sastanak radi nekog obaveštjenja – ispričao je Stojnić za Srpskainfo.
On podsjeća na važnost klepala u Drugom svjetskom ratu, kada je trebalo upozoriti stanovništvo da bježi u šumu, da se hitno sklanja od neprijetelja.
-Odavno, dolaskom modernih komunikacija, telefona i drugih sredstava veze, klepalo je potisnuto u zaborav. Inače, i sada se pojedina mjesta, uzvišenja, brda u selima nazivaju po klepalima. Svi znaju gdje je ono nekada bilo, odakle se oglašavalo, i ko je bio zadužen za klepalo. Tu nije bilo niti smjelo biti zloupotrebe – podsjeća Spomeko Stojnić, Dragutinov rođak.
Ovo klepalo napravio je Đuro Lipovac iz Turjaka za potrebe snimanja TV reportaže „Naši ljudi i krajevi“ koja će se od jeseni emitovati u programu RTRS.
-Kada sam počeo udarati u klepalo, proradile su kod mene snažne emocije jer smo svi mi, kroz istoriju smo vezanu za klepalo. Ono ima važnu ulogu u našoj prošlosti – kazao nam je Dragutin Stojnić prepričavajući mnoge pojedinosti u vezi klepala.
U vrijeme kad još nije bilo savremenih javnih sredstava za prenošenje obavijesti, dodaje Stojnić, upozorenja i naredbi koje su se ticale stanovništva u selu, seoski knez bi, da ne ide od kuće do kuće, posebnom napravom sazivao domaćine na zajednički sastanak. Ta naprava se ponegdje zvala i klepetalo.
Dragutin Stojnić
-Bila je to suha daska, najčešće od bukovog ili hrastovog drveta, dužine oko jedan metar, širine oko 30 centimetara, obješena vodoravno na kakvom stablu na brijegu, uz koju su išla jedan ili dva drvena čekića – priča Stojnić koji je na Gagića gaju u Kijevcima oglasio klepalom.
Pozivi
Stariji stanovnici u Potkozarju sjećaju se kad su u poratnim godinama, poslije Drugog svjetskog rata, klepalom i klepetanjem pozivani na zborna mjesta, gdje su im najčeš će iz Mjesnog ureda prenošene naredbe o predaji državi takozvanog viška žita, graha, mesa, i drugih živežnih namirnica, ili je omladina pozivana da ide na radne akcije izgradnje puteva, željezničkih pruga, tvornica.
srpskainfo.com
0