Malo je mijesta u Federaciji Bosne i Hercegovine, gdje se lokalno stanovništvo zbližilo sa migrantima iz arapskih zemalja, te s njima, iskreno i ljudski, dijeli svakodnevicu, kao u Bosanskoj Bojni kod Velike Kladuše.

U ovom selu na granici Krajine, Korduna i Banije, gdje su svuda vidljivi tragovi rata, porušene kuće i zapuštene njive, živi tridesetak Srba povratnika, nekoliko Bošnjaka koji su tu kupili imanja, a većim dijelom godine u Bojni privremeno boravi više stotina migranata iz Avganistana te Irana, Sirije, Pakistana, Alžira, Maroka…

Reporter Srpskainfo u to se uvjerio u Bojni sredinom avgusta, naročito u domaćinstvu Radeta Vujasina, koji se među prvima poslije rata vratio u rodno mjesto.

U njegovom dvorištu, desetak migranata sa porodicama našlo je utočište, lijepu riječ, razumijevanje i pomoć.

– Srbi iz Bojne znaju kako je otići od svoje kuće i hodati kojekuda po svijetu, bez pravca i cilja, u potrazi za spasenjem, nastojeći da sačuvaju goli život. Mnogi Bojančani dospjeli su čak na drugu stranu zemljine planete. Nije nama nepoznato spavanje u šumi, po ruševinama, pogibije, bježanija, glad i žeđ. Zato se pogledima, gestom razumijemo, bez obzira na jezičke barijere, niti mi znamo arapski niti migranti srpski, ali opet dijelimo sasvim bliske sudbine – otvorio je Vujasin dušu, podsjećajući na narodnu izreku novijeg datuma da migrante i izbjeglice svi izbjegavaju.

Pomoć u dvorištu
I migrantima je, dodaje, nekada u njihovim zemljama bilo dobro, kao i nama u bivšoj Jugoslaviji, ali su drugi, jači i moćniji odlučili da kod njih uvedu svoju formulu demokratije.

– To smo svi, i Srbi i Avganistanci, nažalost i mnogi drugi ovdje i u svijetu, uveliko osjetili, a posljedice će trpjeti mnoge generacije. Kada posmatram ovu djecu, malog Erfana Ansarija, četvorogodišnjeg dječaka iz Avganistana koji mi više puta sjedi u krilu, ili nevjerovatno simpatičnog Mahamada Azizija (14) iz Irana, koji je naučio srpski jezik, ta sudbinska sličnost mi budi snažne emocije – kazao je Vujasin za Srpskainfo.

Poslije je kosio travu oko kuće, a u tome mu je pomagao 27-godišnji Ramin Ansari iz Avganistana, otac malog Erfana.

Sva specifičnost Bosanke Bojne zapravo se odvija u Radinom dvorištu, kod njegove kuće na početku sela, gdje živi sa suprugom Irmom.

– Oni su meni kao familija, kao da su mi nešto u srodstvu. Svakodnevno su tu, u dvorištu, neki borave i više mjeseci. Oni ovdje toče vodu, dopunjavaju telefone, sjede ispod krova, ulaze u kuću. Kada ja nešto radim, oni se pridruže. Eto, kosio sam travu u groblju, kod crkve, gdje se 19. avgusta održava zbor, i dvojica migranata su mi pomagala. Šta bih ja tu loše mogao reći, ništa, a nije lijepo ni da to skrivam – opisuje Rade svoj odnos sa migrantima.

Avganistanca zove bratom
Jednog Afganistanca, koji sada nije u grupi u dvorištvu, oslovlja bratom blizancem jer je sličan njemu u tim godinama.

– On ima 28 godina. Bilo šta kada radim, on je uvijek sa mnom, čak i traktor nas dvojica popravljamo. Zajedno ručamo, družimo se, razgovaramo, u mjeri u kojoj on razumije srpski, a ja arapski – navodi Rade Vujasin primjere svoje svakodnevice koja je, prije nekoliko godina, izgledala sasvim drugačijom.

Ponekad se kod njega zatekne i petnaestak djece, kao škola da je ovdje.

– Moja supruga ih onda počasti mlijekom ili slatkišima, a oni pokupe smeće – veli on.

Dječak naučio srpski
Dok razgovaramo ispred kuće, noseći nekoliko plastičnih flaša, naiđe dječak Mahamad Azizi.

Irma i Rade ga prizvaše sebi, da se sa njima slikaju i da nas upoznaju.

Među malobrojnim ovaj 14-godišnjak iz Irana, naučio je srpski jezik i uveliko nam je pomogao tokom razgovorea za Srpskainfo, sa svojim sunarodnicima.

Na pitanje, kako je, kada naučio srpski jezik i gdje je njegov krajnji cilj, ljubazno, djetinje, simpatično i iskreno, reče da je u Srbiji pohađao školu.

– U Beogradu sam završio dva razreda, bilo mi je lijepo i nisam imao nikakvih problema. Ljudi su veoma dobri. Ipak, poslije sedmog sam morao dalje. Moja porodica, otac, majka i ja putujemo pet godina. Otac je otišao u Austriju, sa nama je na vezi, a mama i ja smo onda pješke, kada smo shvatili da ne možemo preko Mađarske, došli u Bosnu. Ovdje su isto dobri ljudi, ali mi želimo da stignemo u Austriju. Htjeli smo zajedno ići, sa ocem, ali nismo imali dovoljno novca, samo za jedno. Kada on zaradi, poslaće i nama pa da dođemo tamo – kazao nam je Mahamad, hvaleći Radu i Irmu, koje je upoznao prije nekoliko dana i odmah stekao njihovu neizmjernu naklonost i simpatiju.

Rade mu je poslije razgovora i slikanja pomogao da natoči vodu. Avagnistanac Ramin Ansari (27), koji je sa njim kosio travu u vrijeme našeg dolaska, kaže za svog domaćina, kod kojeg boravi više od mjesec dana, da je veoma dobar i da će njegovu pomoć uvijek pamtiti i prepričavati.

– Svi su ljubazni, žele pomoći, neki ljudi ovdje donose hranu, dodaju je iz automobila i odlaze. Rade je veliki čovjek, dobar drug i mi želimo da pamtimo takve ljude, njihovu pomoć, dobra djela i da ih ne zaboravimo poslije, ni mi ni naša djeca – rekao nam je Ansari, koji je u svojoj zemlji, gdje bjesni rat, završio deset razreda i sa suprugom i sinom krenuo u Evropu.

Na tom putovanju, kaže, najteže je bilo u Turskoj, gdje su kampovi pretrpani, a u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, teško je zimi.

Njegov sunarodnik Aslan Džavadi (25) se nakon tri godine putovanja, sa roditeljima i dvojicom sestrića, privremeno smjestio u Bosanskoj Bojni.

– Ovdje su mnogo dobri ljudi. Kod Radeta sam tri mjeseca, on je dobar i tu se osjećam ugodno, to je mala, ali važna svjetlost na našem dugom, neizvjesnom i teškom putovanju. Želim da idem u Italiju, kao i većina iz naše grupe. Svi smo rođaci i poznanici, stalno smo na vezi jedni sa drugima. Hvala i vama na saosjećanju i interesovanju. Molite se za nas da se spasimo od ove situacije – kazao je Džavadi.

Kriju se u šumi
Slično o svojim iskustvima na putovanju ka Evropi, uz pohvale na račun stanovništva u Bojni, ali i drugim mjestima u BiH, te kritike policiji Hrvatske, iznose i drugi sagovornici Srpskainfo, zaklonjeni ispod drveća u dvorištu Radeta Vujasina, dok vani prži Sunce i sve se topi na vrelini.

– Neki su ovdje i godinu, pokušaju preći granicu sa Hrvatskom pa se vrate ili ih uhvate tamo, pa opet sve od početka. Uglavnom, ovdje slobodno ulaze i ja nisam imao nikakvih problema, mada mi nije uvijek lako. Navikao sam, šta drugo da radim – kaže Vujasin.

Kada vlasti Federacije BiH i kantona iz Bihaća dođu autobusima po njih, pojašnjava, oni se razbježe po šumi, sakriju se, neće da idu, a kada autobus ode nazad, eto ih opet kod njega.

Prošle godine ovdje je bilo manje porodica, sada ih ima nešto više. Radetova supruga Irma priča da su mnogi, koji su ovdje boravili, uspjeli stići u Njemačku, Austriju, Italiju…

– Oni se javljaju i zahvaljuju nam na pomoći. Nas to uvijek obraduje, jer tada shvatamo da je naša skromna pomoć nekima od njih bila od koristi i da to nisu zaboravili. Oni pitaju kako smo, šta radimo, imamo li problema, čak traže kopiju pasoša da nam pošalju novca. Njihovi gestovi nam daju duhovni mir i snagu, vjeru u čoveka – kazala nam je Irma okružena djecom, malim Avganistancima, Irancima, Pakistancima, Sirijcima, koji joj se umiljavaju, prilaze, grle.

LIJEPI I TUŽNI PRIMJERI
Rade Vujasin je za Srpskainfo naveo nekoliko primjera iz seoske svakodnevice, gdje se migranti i lokalno stanovništvo međusobno pomažu razvijajući obostrano snažne emocije.
On kaže da su početkom avgusta na sahrani meštanki M.Z. migranti bili u posmrtnoj povorci, a jedna djevojčica neutješno plakala.

– Pokojnica im je pomagala, kod nje su spavali, snabdijevali se vodom, punili mobilne telefone. Sa djecom je imala poseban odnos, davala je ponešto, pružala slatku ruku i nudila osmjeh, a devojčica iz Afganistana, to je zapamtila i plakala za bakom, u koloni na njenom posljednjem ispraćaju – prepričao nam je Vujasin jedan od primjera a ima ih, kazao je, na pretek.

Takođe mještaninu Bosanske Bojne M.Š. koji je nedavno umro, jedan migrant je bio veliki oslonac, boravio sa njim u kući, služio ga, radio, pomagao. To ih je zbližilo.

srpskainfo.com

0