Poslije četiri decenije u Švajcarskoj, odakle se nakon penzionisanja vratio u rodnu Jurkovicu pod Kozarom, Živko Savanović je na obnovljenom porodičnom imanju, na počasno mjesto, stavio tri svoje ljubavi – svinje mangulice, “fiću” iznad kojeg vijori jugoslovenska zastava trobojka i momački krevet.
Osvakoj od svojih, naizgled nespojivih ljubavi, Živko priča sa velikim ushićenjem i zanosom, zadovoljan što je ostvario mnoge snove i maštarije iz djetinjstva i mladosti, kada se ovdje teško živilo, a svi putevi vodili dalje, u svijet.
– Supuga Brankica i ja vratili smo se u Jurkovicu prije šest godina. Naš sin Gabrijel i kćerka Gabrijela, koja nam je podarila i unuku Miu, žive u Švajcarskoj. Oni su odlučili da tamo ostanu ali nas dvoje nismo odoljeli nostalgiji i zovu rodnog kraja, našoj lijepoj Kozari i Potkozarju. Ovdje nam je najljepše. Osjećam se kao da dišem na dvoja pluća – ispričao je Živko za Srpskainfo.
Šest godina u penziji
Upoređuje Jurkovicu i obronke Kozare sa Lihtenštajnom, turističkim biserom Evrope, gdje je takođe radio i živio.
– Šest godina sam u penziji. Ovdje, u rodnom selu, imam nekoliko zanimacija kojim sam osmislio svoju svakodnevicu. Uzgajam svinje mangulice, mada imam i mnogo drugim životinja, patke, guske, paunove, kokoške… Mangulice su autohotona sorta svinja u Švajcarskoj, gdje mnogo pažnje stanovništvo poklanja proizvodnji zdrave hrane – priča Živko okružen krdom svinja mangulica.
Iskustvo iz Švajcarske preneo je u Potkozarje.
– Tamo sam to sve vidio, dopalo mi se i poželio sam da se time ovdje bavim, jer imam sve uslove. Više od 50 mangulica je u torovima, počev od prasadi do odraslih, teških stotinak kilograma. Njihov uzgoj ne zahtijeva preveliki trud i trošak, klip kukuruza dnevno za svaku svinju, a ostalu hranu, korijenje i travu, pronalaze same u prostanstvu koje sam ogradio – opisuje sagovornik Srpskainfo uslove uzgoja mangulica, svinja bez holesterola, veoma korisnih po zdravlje ljudi.
Bez obzira na zdravo meso, povjerava nam se Živko, magulice je ovdje teško prodati, jer cijena od šest do deset KM po kilogramu za većinu kupaca nije prihvatljiva. Zato magulice koristi za vlastite potrebe, a često ih poklanja komšijama i prijateljima.
Oldtajmer
Osim mangulica, o kojima priča sa velikom strašću, Živko je zaljubljenik starih jugoslovenskih automobila, ponajviše „zastave 750“, poznatije u narodu kao „fićo“. Ispred velike i lijepo uređene kuće, sa čijeg balkona vijori zastava trobojka sa crvenom petokrakom, parkiran je Živkov ljepotan crvene boje.
– Ovaj “fićo” proizveden je 1981. godine. Kupio sam ga u Ljubljani, od Slovenca koji ga je koristio tri godine. Neko vrijeme je bio u lošem stanju, ali nisam dozvolio da propande nego sam ga renovirao, pronašao originalne dijelove i vratio na cestu. Registrovan je, ispravan i dobro očuvan – opisuje Živko Savanović svog ljubimca na četiri točka.
Kaže da poseduje još tri automobila i motor, ali da je za “fićo” veće blago nego sva druga vozila.
– “Fićo” je moja uspomena, moj davnašnji zavjet da ću se u njemu vratiti kući, odakle sam i otišao u svijet. To sam i ostvario. Nekada je on bio žut, a ja crn, sada je on crven, a ja bel ili sasvim sijed. To su promjene koje vrijeme nosi i na koje nije moguće uticati – zaključuje ovaj Jurkovčanin koji svog crvenog “fiću” vozi nedjeljom, na „cveno slovo“ tojest narodnu svetkovinu ili u posebnim prilikama, pod uslovom da ne pada kiša i da nije blato.
“Fićo” je, dodaje Živko, bio simbol vremena u kom je gotovo svako mogao da kupi nešto što je u tom trenutku predstavljalo izuzetan kapital, simbol prosperiteta jedne zemlje, koja je brinula o običnom, radnom čovjeku tako što mu je pružila mogućnost da sebi i svojoj porodici priušti ekonomičan automobil po pristupačnoj cijeni.
Podsjetnik na djetinjstvo
U ljetnikovcu, pored kojeg Živkova supruga Brankica uzgaja cvijeće i rijetke vrste voća, dominira improvizovani krevet na sankama. Njemu je ovaj domaćin odredio počasno mjesto.
– Ništa tu nije slučajno. Krevet na sankama sa konjskim vagirima je moja uspomena, podsjećanje na detinjstvo. Nekada, šezdesetih godina prošlog vijeka, ovdje je bilo mnogo sirotinje, vladala je nemaština, nije se imalo šta pojesti, obući, obuti, niti gdje leći. Narod je spavao na tavanima, u slami i sijenu, po nekoliko djece u jednom krevetu sklepanom od daske, na stožama s perušinom… Ja sam spavao na sankama, u magazi, dok nisam porastao i krenuo u svijet. Sada se često podsjećam na to vrijeme i zato sam napravio sanke, na njih postavio dušek, mada je nekada to bila slamanta stroža – nostalgično o svome detinjstvu i odrastanju, o dječačkim danima priča Živko, koji je krevetu nadjenuo ime – momački.
Njegove tri ljubavi, mangulice, “fićo” i momački krevet su zavjet koji ga duhovno sasvim ispunjava i daje smisao njegovom penzionerskom životu u rodnom kraju, pod Kozarom.
ODBIO 10.000 FRANAKA
Živku Savanoviću često se javljaju potencijalni kupci za “fiću”; čak su njegovi prijatelji iz Švajcarske nudili 10.000 franaka, ali ih je odbio. Uspomene nisu na prodaju, one nemaju cijenu, kazao je isključujući svaku pomisao na to. Namjerio je da “fiću” pokloni unuci, kada ona poraste i položi vozački ispit.
srpskainfo.com
0