Kada je iz rodne Kozare raspoređen u seosku školu u Grbavcima, učitelja Dragutina Šmitrana dočekalo je 140 učenika. Bilo je to prije četiri decenije. Sada je škola u ovom potkozarskom selu zatvorena.
Uistom objektu stanuju učitelj sa suprugom Vidom i njegova bivša koleginica Milena Vasiljević. Osim njih, školska vrata, već dvije godine niko ne otvara. Otišla je odavde poslednja generacija učenika, bez nade da bi školsko zvono uskoro, moglo ponovo da se oglasi.
– To je žalosno. Ovo lijepo selo ima sve manje stanovnika. Tu sam radio 34 godine. Prije Grbavaca radio sam u Gornjoj Jurkovici i Cimirotima. Ipak, ovo selo prihvatio sam kao da sam u njemu rođen. Tu su rođena moja djeca, sin i kćerka, koji su takođe otišli, kao i mnogi drugi Grbavčani – opisuje Učo Šmitran, kako ga mještani oslovljavaju, Grbavce i grbavačku školu, ali i neodvoji problem nataliteta… O selu priča, kao da ispisuje školsku lekciju, pismeni rad kojeg treba da pročitaju njegovi učenici, komšije, omladina…
– Selo je brežuljkasto, sa bezbroj dolina, potoka, šumaraka i voćnjaka, lijepih i modernih kuća. U Grbavcima su izgrađeni putevi, nema više blata u selu, kao nekada, a postoje i znameniti objekti, škola, crkva… Tu je i spomenik poginulim borcima nekoliko ratova i žrtvama fašizma tokom njemačke i ustaške ofanzive na Kozaru u Drugom svjetskom ratu. U centru Grbavaca dominira stari hrast, u crkvenom dvorištu, ispod kojeg se, od vrućine ili nevremena, može zakloniti nekoliko stotina ljudi – pripovijeda Učo Šmitran, kao da iščitava davnašnju školsku zadaćnicu nekog od svojih najboljih učenika.
A takvih je bilo mnogo. Ipak, on ne skriva žal što su mnoge kuće u Grbavcima su prazne, i što je stanovnika sve manje i što selo postaje sve starije. Omladina odlazi tražeći svoje mjesto pod Suncem u drugim sredinama, gradovima i državama, daleko od rodnih Grbavaca.
Učino sjećanje na generacije učenika je svježe a podaci precizni, tačni. Nekada je ovdje, već u jutro, čim Sunce izbije iza kozarskih brda, u kolonama, seoskim stražama, preko rosnih njiva, uskim puteljcima prsitizalo mnogo školaraca, od prvog do šestog razreda.
– U Grbavcima je šestorazredna škola osnovama prije nego u Turjaku koji je centar ovog kraja i gdje postoji osmoljetka. Sada, nažalost, često svjedočim o sahranama, na groblju u blizini stare i nove škole, u centru sela. To je jedino mjesto na koje se Grbavčani vraćaju, iz svijeta, iz drugih gradova… Dešava se da pokojnika seljani i ne poznaju, jer je davno otišao odavde – pripovijeda Šmitran o nedaćama ali i ljepotama sela kojeg je zavolio u mladosti, mnoge generacije naučio slovima i prvim životnim lekcijama, ukazao na vrijednosti koje treba njegovati.
Bio sam i učitelj i vaspitač, priča nam ispred stare crkve, gdje ga je na putu ka biralištu, zaustavio neki njegov đak i počeo propitivati o seoskim temama i nekim jezičkim novotarijama.
– Nema ovdje nikoga, ili se meni bar tako čini, da nije bio moj đak. Neki, od prvih generacija su već penzioneri ili su sasvim blizu okončanja radnog vijeka. Svi su mi jednako dragu, kao i ovi mlađi i, moram i to reći, oni me uvažavaju, poštuju, javljaju se i pozdravljaju. Pitaju za savjet. To je moj najveći kapital i dokaz da nisam badava boravio, toliko godina u ovom selu, kojeg se ni sada nisam odrekao – zaključi učitelj Šmitran svoju ispovijest, na naša, sasvim neočekivana pitanja i slučajan susret.
srpskainfo.com
0