U domaćinstvu Predraga Ivaštanina u potkozarskom selu Vilusi oko hrpe tek ubranog kukuruza okupili su se mještani da perušanjem pomognu vrijednom komšiji, ali i da podsjete na drevni običaj.

Perušanje je čišćenje klipa kukuruza od omotača, koji na vrhu, kako kažu, ima brkove.

Kada zlatna i berićetna jesen uveliko zagospodari selom i prospe svoje čarobne boje, kad njeni plodovi budu sabrani, a miholjsko ljeto prevari kiše i vjetrove, tada je pravo vrijeme za perušanje ili komušanje kukuruza.

Nekada su ovdje, prisjeća se Predrag Ivaštanin, perušanja kukuruza predstavljala vid druženja, sastajanja, seoske zabave na otvorenom, mjesto gde su se raspredale duge priče, koje su djeci raspaljivale maštu do neslućenih razmjera.

Maštovito djetinjstvo

Najviše sam volio, priča jedan od perušača, kad sam bio dijete, da se popnem na hrpu i da nogama naguram kukuruza, da perušači ne moraju ustajati i pomjerati se. Domaćin je iznosio kavu i rakiju da malo predahnu, a djeca su sa nestrpljenjem iščekivala kada će iznijeti nešto da se zaslade, kolače ili šerpu jabuka, krušaka, suvih šljiva…

Djeca su, kaže Predrag, uvijek išla na perušanja, pratila starije u stopu i od toga ih je bilo teško odvratiti.

– Sa velikim zanimanjem slušali smo o čemu govore stariji. To su bile priče o ratovima i dalekim putovanjima, o hrabrim seljacima, o noćnim hodanjima, tamo gdje se iz mrklog mraka oglašavaju drekavci ili kroz šiblje i kukuzišta proskaču srne i vukovi – prepričava domaćin svoje djetinje uspomene s perušanja.

Sjećanja ne blijede

Njegove komšije i ukućani Branislav Bajić, Snježana Bajić, Željko Savić, Nada Ivaštanin, Slaviša Savić, Mile Ivaštanin dopunjavaju sjećanjima koja ne blijede.

– Perušanje je bilo često vani, na mjesečini, ali i pod krovom. Perušači su pili kuvanu rakiju, gostili se pečenim dunjama ili mirišljivim jabukama. Djeca, kada se naslušaju priča i izigraju, umornih nogu potonu u san, u perušinu, na nekom starom gunju ili konjskom pokrovcu, te ih je poslije vražje teško razbuditi. Često su ih morali na ramenu nositi kući, a da se pri tome ne probude – opisuje Nada Ivaštanin davnašnje vrijeme, kojeg se sada prisjećaju i o tome naširoko pripovijedaju.

Kako je lijepo bilo, priča Mile Ivaštanin, Predragov brat, ležati na hrpi ku’ruza, slušati priču perušača, gledati u nebo vedro k’o staklo, koje se osulo zvijezdama, i tako neosjetno tonuti u neko svoje sanjarenje, u traganju za nekom svojom zvijezdom.

Mladost nosi posebnu energiju

Perušalo se uglavnom noću, pričaju sagovornici Srpskainfo, jer su se preko dana obavljali drugi poslovi. Gdje je bilo mladih, tu je bilo življe, veselije, jer mladost sa sobom nosi neku posebnu energiju. Bilo je tu i nadmetanja, i zagledanja, i zadirkivanja, i gađanja kukuruzom.

Poslije svega, kada se posao privede kraju, noć se prolomi od silne djevojačke i momačke pjesme. Obično su te pjesme nosile neku ljubavnu poruku – “Kada dođe perušanje rano, ja ću tebe ostaviti, nano” ili “Jedva čekam da ku’ruzi zore, da me dragi perušati zove”.

Kada su moderne mašine ušle u njive nestalo je moba i perušanja.

– Nema više perušanja, niti perušača, pa ni njihove pjesme, “Dođi moje i večeras janje, dođi, janje, biće perušanje” ili  “Perušači, perušajte brzo, dragi mi se pod prozorom smrz’o“ – sjetno na davno prošla vremena i običaje podsjeća Branislav Bajić, poredeći i sorte kukuruza koje su nekada perušali.

– Najviše smo sijali domaći kukuruz, koji je sitniji, zrno je tvrđe, kvalitetnije, pa kad se samelje u vodenici, od brašna koje se žuti k’o dukat spravljala se kuruza, ljevuša, pura, cicvara… – pričaju perušači u Vilusima, poredani oko hrpe kukuruza blizu puta, na pogledu prolaznicima koji zastajkuju i sami započinjući priču kako je ovakvih prizora nekada bilo ispred svake kuće.

0