Kada je Milutin Vučkovac (86), krajem septembra u Gradiški otvorio spomen-česmu posvećenu Diani Budisavljević, humanitarki iz Austrije, potekla je bujica emocija.

On je ugledni ljekar, profesor, humanista, senator Republike Srpske, bivši fudbaler, a iznad svega omiljen i poštovan.

– Zahvalan sam Gradiški zato što Diaini podvizi na spasavnju malih Kozarčana iz ustaških logora smrti tokom Drugog svjetskog rata, među kojima sam bio i ja, njena hrabrost i dobrota nisu zaboravljeni – rekao je doktor Vučkovac.

To je veliko djelo, uzvišeno dostignuće ljudske dobrote, važno i vrijedno da se uvijek pominje.

– Ova svečanost je jedinstvena, a moja osjećanja pomiješana. Ispleli su se sreća zbog ovog događaja i tuga zbog sjećanja na moje djetinjstvo i rat u kojem je Diana Budisavljević pokazala da su u vremenu zla postojali dobri ljudi. Među njenom djecom, kako smo uvijek govorili, najviše je bilo djevojčica i dječaka odavde, iz Potkozarja, iz gradiških sela – pričao je Milutin Vučkovac u parku pored Save u Gradiški, tiho, polako, ali odlučno i jasno šaljući snažne poruke koje su okupljeni ispred Spomen-česme Diani Budisavljević, na kojoj je bakarni reljef sa njenim likom, pažljivo slušali kao jedinstvenu lekciju ljudske patnje i ljudskog dobročinstva.

– Pamtim svoj odlazak u logor, u proljeće 1942. godine. Sve do prelaska Save, nisam se plašio, nisam shvatao šta nam se sprema. Kada su od nas, tu odmah preko velike rijeke, u Staroj Gradiški, odvojili djeda Milu, učinili su to veoma grubo, srce mi se steglo. Mnogo sam se uplašio, plakao, jer sam ostao bez svoga djeda, svoga zaštitnika. Njemu sam bio mnogo privržen, vodio me svuda. Shvatio sam šta nas je snašlo. Patio sam za kućom, za svojim selom, za drvenim kolima u kojim sam se vozio dok je djed vodio volove. Taj moj svijet kratkotrajne sreće, djelić lijepog djetinjstva se u trenutku razorio i nestao. Mnogo sam plakao, besakrajno tugovao – otvorio je dušu.

Pobudio je sjećanje na davne, ali nikad zaboravljenje događaje iz svoga, ratom razorenog djetinjstva, nastavljajući da nam priča o sebi, svome kraju, logorskim danima, i poslije, kada je svečanost završena, a narod se razišao.

Sjeća se, nastavio je za Srpskainfo životnu ispovijest ugledni ljekar, kada je u Gornjim Podgradcima, u njegovom rodnom mjestu, gorjela pilana 1941. godine.

– Pucnjava nam je tjerala strah u kosti, a onda smo jednog dana sa majkom Draginjom krenuli u bijeg od ustaša. Čim smo stigli u Staru Gradišku, nakon što su ustaše otjerale djeda, razdvojili su djecu i žene od muškaraca. Kolona nejači se zaustavila u Jablancu, jednom od sabirnih centara jasenovačkih logora. Majke su djecu prehranjivale kuvanim i tucanim kukuruzima. U Jablancu su, potom, ustaše odvojile djecu od majki – priča Milutin.

U ustaškim logorima proveo je više od pola godine, ali slike o tom periodu ne blijede.

– Gledao sam kako moji vršnjaci umiru promrzli i neuhranjeni. Tek po izlasku Dnevnika Diane Budisavljević, saznao sam da je ona dolazila u Jablanac. Ona je pomogla mnogima da se spasu. To što sam kao dječak gledao smrti u oči, doprinijelo je da ispunim očevu želju, završim Medicinski fakultet i posvetim se novim životima. Porođajni dječji plač uvijek se razlikovao od onog kojeg sam upoznao kada sam ja bio dječak – priča poznati ginekolog, vraćajući se uporno na teme iz svoga djetinjstva, na logorovanje i na Drugi svjetski rat, na neprijateljsku ofanzivu na Kozari.

Ta tuga pratila ga i poslije, kada se u Jasenovcu rastajao od majke Draginje, pripovijeda Milutin, kao da nam iščitava stranice romana, životne knjige pune tužnih, potresnih događaja.

– Kada su me ustaše ubacile u stočne vagone i potjerali dalje, u Jastrebarsko, u drugi logor, zajedno sa sestrama Zorom i Jelisavetom, moja majka se kidala od bola, urlikala, gušila se u suzama. Tada sam je posljednji put vidio, izgubila mi se među hiljadama nesrećnika, živih kostura u žici, kada je tovar, taj marveni voz pun djece krenuo uz zaglušujući huk i klepetanje željeznih točkova. To je bilo veoma teško vrijeme, bez vode, bez hrane, bez slobode. Bio sam skrhan bolešću i patnjom, tugovanjem za svojima, za roditeljima i rodbinom – priča iskreno, sa mnogo emocija, u pratnji sina Siniše kojem je mnogo puta ponovio istu priču, da je, kaže, sačuva od zaborava, kada on to ne bude mogao.

– Nama, djeci, malim logorašima, voda je značila život, sve, patili smo zbog žeđi, sanjali kap vode i budili se, izlazili iz tog bunila žedni i gladni. Veliki je to teret, sjećanje koje me i sada, poslije toliko dana i godina, proganja, opsjeda, tjera moje misli u vrijeme pakla i užasa kojeg je teško opisati, prepričati mladim generacijama koji žive u sretno vrijeme – pamti događaje, nižući riječi i rečenice u beskrajne, nikad dovoljno ili sasvim ispričane ispovijesti svoga djetinjstva.

Priča da se pročulo da će ih iz Jastrebarskog, gdje je na kraju dospio poslije Jasenovca, iz logora izbaviti Diana Budisavljević.

PROČITAJTE JOŠ
OD SMRTI SPASLA 10.000 DJECE Medaljon i česma u čast Diane Budisavljević
STIŽE I KNJIGA O DIANI BUDISAVLJEVIĆ “Prećutana heroina Drugog svjetskog rata”
I ĐURU KOSA JE SPASLA DIJANA BUDISAVLJEVIĆ Ispovijest prijedorskog partizana iz ustaškog logora
– Ona je dolazila, popisivala i odvodila djecu na slobodu, u druge porodice, kućama, u internate, kojeduda… Nekako u isto vrijeme, iznenadno, došla je moja strina Jovanka koja je dobila propusnicu, da svoju i djecu svoje rodbine izvede i vrati kući. Kada je vidjela mene, rekla je, ja ću tebe povesti, ali ne znam gdje ćeš biti, sve naše kuće su razorene. Nema ni tvojih, ni mame, ni tetke, ni djeda, nikoga nema. Ipak, našla mi je utočišće u Podgradcima, u kući nekih rođaka koja nije bila zapaljena, i tako sam izašao iz logora. Hranio sam se voćem i šumskim plodovima koje sam našao – ispričao nam je doktor Vučkovac, koji je prepolovio devetu životnu deceniju.

Vraćali su se, nastavlja Vučkovac, u svoja razorena sela, na spaljena kućišta, gdje su ostajali, ložili vatru na tim ognjištima bez zaklona i krova, spavali pod stablima, jer nisu imali kuda. Po dozrelom voću se sjeća odlaska i povratka iz logora.

– U logor sam otišao u junu 1942. godine, u vrijeme kada prve jabuke dospijevaju. Po tome sam zapamtio svoj odlazak isto kao i povratak kući, u jesen, gdje su me opet dočekale rodne voćke, puni voćnjaci jabuka koje niko ne sakuplja, bilo je i mnogo grožđa, koje niko ne bere niti kosi travu, kao u mirna vremena – kaže Milutin Vučkovac, detaljno opisujući svaki događaj, svaku emociju, podstaknut sjećanjem na Dianu Budisavljević.

Po završetku rata i života u domovima ratne siročadi, stalna težnja za njega bilo je školovanje. Medicinski fakultet završio je u Beogradu, a kasnije i specijalizaciju iz oblasti ginekologije prije 60 godina.

Usvršavao se na klinikama u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Novom Sadu. Mnoge njegove kolege učile od primarijusa i doktora, profesora i iznad svega, dobrog čovjeka.

Dobitnik je mnogih priznanja, Plakete gradova Bnjaluka i Gradiška za doprinos razvoju medicine, za humanist i napredak društvene zajednice.

Živi na obalama Vrbasa, u Banjaluci, ali se često vraća svojoj Kozari i Potkozarju, kako bi sa Podgradčanima, koji ga rado dočekuju, podijelio mnoge uspomene.

Na straži kod Ranjene ptice
Prilikom dolazaka u rodne Podgradce, Milutin redovno posjećuje spomenik “Ranjena ptica” na obližnjem Jokinom brdu, podignut u čast dece stradale u ratu.

Tu, po tradiciji, stoji na straži u čast svojih vršnjaka koji se, kao piše na spomeniku, nisu vratili iz rata.

Spomenik je djelo slovenačkog kipara Tone Svetine. Izgrađen je 1983. godine. Na ovom mjestu nekada su se sastajali i nastupali mnogi umjetnici iz bivše Jugoslavije.

– Ovo spomen-obilježje jedinstveno u svijetu, čuva uspomenu na više od 25.000 kozarske djece stradale u ustaškim logorima smrti ili su izgubila identitet u Drugom svjetskom ratu. Ja sam među malobrojnim koji se vratio – rekao je Milutin, zaklonjen ispod krila ranjene ptice, na času istorije priređenom za podgradačke školarce koji su cvijećem sa kozarskih proplanaka zakitili spomenik stradaloj djeci, izgrađen od starog oružja.

Milutin „vjeruje kako ranjena ptica može da se izliječi i da poleti na krilima mašte i vjere u ljubav i ljude“.

– Kozara je, pored hiljada žrtava u Drugom svjetskom ratu, dala i svoju djecu, uzidavši ih u svoju slobodoljubivu ideju, u viziju budućnosti – rekao je poznati ljekar Milutin Vučkovac.

ODIGRAO 500 UTAKMICA

Doktor Vučkovac je iznad svega volio fudbal. U dresu FK „Sloga“ odigrao je više od 500 utakmica.
– Fudbal mi je davao snagu, volju, želju da pobijedim, da se stalno nadmećem. Nastojanje da uvijek, postavljene zadatke uradim što prije i što bolje, je tekovina iz djetinjstva, iz vremena kada sam sakupljao šljive, sijeno, nosio i cijepao drvo… U fudbalu sam stekao mnogo prijatelja, proputovao cijelu Krajinu, stigao u sva sela i gradove… Tokom studija u Beogradu, igrao sam u BSK-u. U velikom gradu prijatelji su me podsticali da pristupim velikim klubovima ali to nije bila moja prokupacija – kazao je Vučkovac, rekavši da su se Podgradčani, poznati po oprečnim stavovima po mnogim pitanjima, bez izuzetka saglasili da sportskom centru daju njegovo ime.

srpskainfo.com

0