Njeno ime u Gradiški je poznatije od političara, direktora, profesora, umjetnika i sportista.

Cinka Balać, sada penzionerka a pola vijeka frizerka, humanitarka, borac za mir i toleranciju, aktivistkinja za ženska prava, promoter mode, učitelj mladih generacija, obilježila je epohu u gradu na Savi.

Sada u Domu za stare, gdje je privremeno pronašla miran kutak, prelistava uspomene.

Frizerskim zanatom, kaže, počela se baviti u petnaestoj godini.

– Imala sam smisao i volju, želju da budem frizerka. To i ništa drugo. Moja odlučnost je bila presudna. Uvijek je, za svakog, a naročito mladu osobu, važno znati šta hoće i želi, da ima cilj, sve drugo će doći samo od sebe – kaže ona.

Rođena je u Banjaluci, u naselju Petrićevac.

– Poslije je moja porodica preselila u Rosulje. Imala sam četiri sestre, Mariju, Anu, Veru, Jozefinu i Katarinu… Sve smo se školovale. Moji roditelji, moj otac Ivan i majka Paraskeva, bili su ugledne zanatlije. Bavili su se krojačkim zanatom. Vrijedno su radili i pet kćerki odgajali, školovali, brinuli o nama… Željeli su da nas izvedu na pravi životni put – navodi ona.

Cinka, djevojačkog prezimena Koričinski, o Novoj Gradiški, gdje je naučila frizerski zanat, o ljudima toga doba, govori sa poštovanjem.

– U Novoj Gradiški, gdje sam otišla na zanat, bila sam đak čuvenih frizera Vere i Drage Belačić. Njihov salon je bio u centru grada. Živjela sam tu, i poslije izučenog zanata, još četiri godine. Udajom za Bogdana Balaća, koji je bio brodarski radnik, postala sam stanovnik tadašnje Bosanske Gradiške. Ovdje sam došla 1967. godine. Evo, sve do sada. Ne namjeravam odavdje, bilo kuda. Tu mi je najljepše – priča ona.

Cinkina najduža životna i poslovna etapa je upravo ovdje, u Gradiški.

– Radila sam više od 50 godina u salonu pored granice, u centru grada. To nije bio samo salon nego i mjesto društvenih okupljanja, dogovora za mnoge akcije, sastajalište svih koji su imali dobre ideje, prijedloge, inicijative u korist naše sredine… I sada, ovdje u Domu, na pogled od salona u kojem više niko ne radi, što mi je veoma žao, u mojoj glavi promiču te davnašnje slike – kaže ona.

Imala je mnogo mušterija, a među njima stekla prijatelje.

– U tome sam prepoznala najveću vrijednost. Imala sam i učenike, svake generacije po šestoro, djevojke i muškarce koji su takođe postali majstori frizerskog zanata. Oni su poslije postali uspješni i ugledni frizeri, među kojima sam ponajviše ponosna na Slavicu Vuković. Ona je kod mene radila 23 godine, a poslije otišla u Banjaluku – prisjeća se ona.

Cinka konstantno utvrđuje frizersko gradivo, svoju teoriju podređuje praksi, tumači presudne činjenice za uspjeh. Ona poredi različite periode i trendove.

– Dakle, najvažniji faktor prilikom opredjeljenja za frizeraj su želja i smisao, talenat…  Sve drugo se postigne praksom, nauči, savlada… Nastojala sam uvijek da budem u trendu, da pratim napredak, novosti u frizerskom poslu. Putovala sam po Evropi i svijetu, učestvovala na seminarima, ali se i takmičila. Nastojala sam u svim prilikama da sebe i Gradišku predstavim u najljepšem svjetlu, da se čuje za nas. Trudila sam se da ispoštujem želju klijenta ali da tu ideju nadogradim svojim zamislima. Tako bismo svi bili zadovoljni. Svakoga sam dočekivala sam osmijehom i dobrodošlicom a ispraćala zahvalnošću i srećom, poslije friziranja – ističe ona.

Zadovoljan mušterija je, kaže, najveća nagrada.

– U tome je potrebno imati mjeru i prepoznati šta nekoj osobi pristaje, kakva frizura i šta ona želi. Poslije prvog pogleda u ogledalo sve se kaže, sasvim jasno. Ogledalo ne laže – otkriva ona tajne zanata.

Cinka je organizovala i modne revije, na javnoj sceni, zajedno sa učenicama pokazivala frizure. To su bili veoma posjećeni programi.

– Angažovala sam i manekenke, koje su na sceni prezentovale frizure. Za svoju reviju angažovala sam učenice, a jednom prilikom i školske koleginice moga sina Marija. Bilo je njih petnaest, a reviju u bivšem hotelu „Kozara“ pratilo je 500 Gradiščana. Divno je bilo. Na to sam ponosna – kaže ona.

Period rata je i za Cinku bio težak. Ona se stalno borila za mir, protiv rata, a kada se ovaj plamen nadvio nad njenim gradom uključila se u humanitarne akcije. Ni posao u salonu nije zanemarila.

– Tokom rata, kada se živjelo oskudno, kada žene nisu imale novca, mnoge sam presretala na ulici i diskretno pozivala na tretman u salonu. Moja usluga za njih, u takvim prilikama, bila je besplatna. Tako je bilo, a te žene su mi, kasnije, bile veoma zahvalne. U njima sam stekla prijateljice, zauvijek – ponosno ističe za Srpskainfo.

Volim ljude, život, zabavu, dodaje naša sagovornica, provodeći najviše vremena u bašti, ispod drvene nadstrešnice, odakle posmatra grad i prolaznike.

– U Domu, kod gospodina Ranka Bakića, gdje sam na privremenom oporavku poslije povrede, ostale domce učim plesu, uživam u pjesmi i muzici koju nam je podario Jovo Jerković, naš gradiški umjetnik. On često posjećuje Dom i tu se zabavljamo. Meni je uvijek do pjesme – priča nam ona.

Ovdje, isto tako, dodaje Cinka, poželjela je da frizira žene. I to će učiniti, čim se još malo oporavi.

– U domu, kao i u bolnici dok sam bila, mnogi me posjećuju, pozivaju, pitaju kako sam. Dolaze mi kćerka Marina, sin Mario, njihove porodice, unuci, moje komšije, kolege frizeri, gradska raja….To je za mene najveća nagrada, kao i pažnja moje porodice – kaže ona.

 

Misica Nove Gradiške

U svom albumu Cinka čuva fotografije sa izbora za Mis Nove Gradiške 1964. godine. Tada je osvojila lentu i proglašena najljepšom.

– Bilo je to u Domu kulture. Na proslavi Dana mladosti, povodom Titovog rođendana. Kada su me proglasili za najljepšu mojoj sreći nije bilo kraja. I sada me jeza obuzme kada se toga sjetim. Pomislila sam, “o Bože, pored toliko lijepih djevojaka, zar su mene odabrali”. Imala sam nepunih 18 godina – sjeća se Cinka tog događaja o kojem svjedoče crno-bijele fotografije.

Društvo u Domu, na kafi, često joj pravi Ranko Bakić, takođe porijeklom iz Nove Gradiške, bivši prvak ovog grada i Hrvatske u boksu, a potom privrednik i političar, sada uspješan preduzetnik.

– Cinka i ja smo šampioni iz Nove Gradiške koje su životni putevi doveli u Gradišku u Republici Srpskoj – pojasnio je Bakić zajedničke momente , uz jutarnju kafu, sa Cinkom, damom sa makazama i zlatnim rukama.

srpskainfo.com

0