Borislav Todorović iz Riječana kod Laktaša više od pola vijeka uveseljava sebe, svoju porodicu, komšiluk i ostalo društvo tvrdeći da harmonikom liječi dušu a pjesmom budi uspomene. Todorović je član grupe “Ćokini tamburaši” koju čine Stojan Milanović poznatiji po nadimku Ćoka, Milutin Radulović obojica iz Bakinaca i Ranko Zelenika iz Jablana. Todorović kaže da i on, kao i Ćoka, više voli oslovljavanje po nadimku Ćiro nego po matičnom imenu.
Nema sela, zbora, slavlja, krštenja ili vjenčanja, a u bivšoj Jugoslaviji ispraćaja u vojsku, pohvalio nam se ovaj muzičar koji za sebe kaže da je penzioner nježnog srca, gdje nije svirao.
– Od djetinjstva mi je muzika, svirka i pjesma u srcu i u krvi, u mojim mislima. Njome sam opijen, tom slatkom strašću od koje se nisam otrijeznio ni poslije penzionisanja prije pet godina. Radio sam zanatske poslove, zaradio penziju ali se od harmonike ne rastajem, za to kod mene nema penzije. Ne sjećam se dana u godini, koji mi nije započeo ili završio bez harmonike – ispričao nam je Borislav nakon nedavnog nastupa na trgu u Laktašima.
Uvijek, kaže, ide tamo gdje se narod okuplja, gdje se pjesma čuje, gdje se igra i veseli.
– Narodu uvijek treba zabave, toga nikada nije suviše. U ovo vrijeme dobro se živi, svako vozi automobil, ima šta pojesti i popiti, gdje leći, a opet nekako tužan i zamišljen, nezadovoljan. Sjećam se, u vremenu kada sam bio dijete, ništa nismo imali, ni opanaka cijelih, ni hlača bez zakrpe, jeli smo hleb od kukuruza, svuda išli pješke, radili teške poslove jer nije bilo mehanizacije. Ipak, kada padne noć, prali smo noge, kupali se na potoku pa na prelo. Cure i momci kojih su bila puna naša sela, igrali su po prašini cijelu noć, dok zora ne zarudi – opisuje Todorović vrijeme svoga djetinjstva i mladosti, igranki u Riječanima, Bakincima, Miljevićima, Romanovcima i drugim potkozarskim selima.
Tada je svirao tamburicu, svoj prvi instrument ali je njegovu tamburašku karijeru prekinuo neki seoski kradljivac na zboru u Bakincima.
– Žalio sam mnogo za tamburicom, osjećao se kao da mi je duša ukradena, nestala nekamo, a ne znam gdje. Nisam se pokolebao ali jesam promijenio instrument, kojeg je teže ukrasti. Kupio sam harmoniku i nastavio sve do današnjih dana – pripovijeda Borislav Todorović o svojim muzičkim počecima.
Naučio je mnogo pjesama, najviše vojničkih, ljubavnih i sevdalinki.
– To je traženo, najviše su muzičari zarađivali na ispraćajima u JNA, tu niko novca nije žalio. Pjevalo se ”Vojsko moja”, “Kad u vojsku mlad polazim i zeleno polje gazim”, “Moj Milane kad u vojsku pođeš”, “Piši sine, piši majci” i druge. Na svadbama se uvijek dobro zarađuje ali ja sam jednom svirao i na razvodu braka, a više puta i na sahranama – priča Todorović udovoljavajući našoj znatiželji da objasni poslednja iskustva koja je naveo u svojoj priči.
– Bračni par sa Fruške gore, 1987. godine odlučio je da se mirno, kao što ljudskom rodu dolikuje, bez svađe raziđe. Oboje su već zagazili u nove ljubavne veze. Bilo je stotinjak zvanica, a među njima čak i novi partneri svježe razvedenog bračnog para. Na sahranama sam svirao bekrijama i seoskim šaljivdžijama kojima je to bila poslednja želja – opisuje Borislav svoja muzička iskustva.
Četiri unuke
Borislav Todorović se hvali sa četirti unuke, Kristinom, Anom, Majom i Miom priželjkujući da se neka od njih posveti muzici i time sačuva porodičnu tradiciju.
– Supruga Slobodanka nije uvijek oduševljena pjesmom i svirkom, mada me po tome prepoznala i zavoljela. Nekada joj to dosadi ali joj je kasno da mijenja bilo šta, ja sam nepromjenljiv – samouvjeren je Borislav Todorović Ćiro.
0