„Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!“ Ko još ne zna ove stihove, koje su decenijama pjevali, prvo partizani, a poslije njih pioniri, vojnici JNA, udarnici na omladinskim radnim akcijama, pa čak i Zdravko Čolić.

Ali, rijetki su oni koji znaju da ove stihove nije spjevao niko od slavom ovjenčanih pjesnika revolucije, nego Persa Ristić, seoska domaćica sa Kozare.

Na groblju u Bjelajcima, sedam kilometara udaljenom selu od Kozarske Dubice, gdje su pomiješane stare i svježe humke, davnašnji i novi spomenici, gdje se prepliću ideologije, crvene petokrake i pravoslavni krstovi, nalazimo svjedočanstvo i potvrdu da je, baš tu, na osunčanoj njivi ispod puta, nastala najpoznatija pjesma o Titu.

Pjesma o žitu i Titu
Ovdje je mještanka Persa Ristić, poslije povratka iz izbjeglištva, u opustošeno i spaljeno selo, žanjući žito, preostalo poslije kozarske ofanzive, u jesen 1942. godine napisala „Grob do groba u zrelome žitu, Kozara se zaklinjala Titu. Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo…“

Ovu pjesmu su mnogi poznati pjesnici nadograđivali i dodavali nove stihove. Persino autorstvo, mada ona nije bila naročito poznata po tome, niti se borila za čast i slavu, niko nije porekao.

O nastanku pjesme izvan njenog sela i Potkozarja malo se znalo sve do 1982. godine kada je o tome reportažu objavila beogradska „Nada“, a potom u Bjelajce počeli stizati novinari iz velikih redakcija.

Persa, inače preminula 1997. godine, bila je domaćica i učesnik Narodnooslobodilačke borbe. U pomenutom novinskom članku, objavljenom prije više od četiri decenije, Persa je navela da se sjeća svih ofanziva, posebno one kozaračke, kada je od Nijemaca i ustaša otjerana u Slavoniju. Početkom oktobra 1942. godine vratila se u svoje selo, u rodne Bjelajce. Zatekla je pustoš na sve strane, popaljene kuće, izginulo stanovništvo ili otjerano u logore.

Skupljali žito i kosti ubijenih
Nas­ nekoliko žena, kazala je te 1982. godine, obilazile smo njive, pašnjake na kojima nije požnjevena pšenica i nije pokošeno sijeno. Sakupljajući vlati dozrelog žita, skupljali smo istovremeno kosti izginulih mještana i boraca. U tom teškom vremenu, spontano, u dahu, u trenutku, smislila sam stihove i prvi put zapjevala pjesmu o žitu i o Titu.

Tako je ova pjesma, “Grob do groba”, prihvaćena u borbenim jedinicama, u narodu, svuda gdje se slave pobjede, okuplja narod ali i gdje se gine.

Milan Bulić, skroman i po malo sramežljiv Persin sestrić, sin njene sestre Danice koja je i sada živa ali teško bolesna, zagledan u tetkino vječno počivalište, na brežuljku odakle se vide tri države, cijela Kozara i Knešpolje, priča da se sjeća pripovijedanja o nastanku poznate pjesme.

– Pričala je ona često, nama djeci, o tom svom doživljaju. Kad se, poslije ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942. godine, vratila kući, a bježala je kojekuda, tamo gdje je oči vode i noge nose, sakupljala je istovremeno žito i ljudske kosti. Nije tu ona bila, sama, nego sa još nekoliko mladih žena, koje su izbjegle stradanje u ustaškom i njemačkom obruču. To su njive ovdje ispod groblja, malo niže… – navodi on.

U ratu izgubila 37 srodnika
Priča tako Milan, po malo zastajkujući jer mu se stegne u grlu, zaguše emocije… Nakratko zaćuti, kao da i on, ovog časa, proživljava Persinu tragediju. Njena porodica, podsjeća Milan, bila je brojna, do Drugog svjetskog rata. Ofanzive, ustaški logori, ubistva i pogibije, odnijeli su njenih 37 srodnika, dvoje djece, supruga, petoro braće i sestara…

Poslije rata živjela je sama, sa sestrom Danicom Bulić, Milanovom majkom, u istoj kući. Nikoga bližnjeg nije imala ali nije očajavala.

– Nisam ja, kada sam bio dijete, i vrlo mlad, shvatao tu njenu priču. Volio sam slušati kada ona objašnjava šta je i kako je bilo. Meni je sve djelovalo kao da prepričava neki film, nešto nestvarno. Bila je stamena, držala govore na narodnim zborovima, borila se za svoje selo, za državu i narod. Nije tražila da naplati od Jugoslavije, kojoj je bila odana, bilo šta – kaže Milan zagledan u tetkinu fotografiju na mermernoj ploči.

Piše da je rođena 1913. godine, a preminula 1997. godine. Pored njenog spomenika je pet željeznih krstova, a na drugom kraju porodične grobnice, sa druge strane, spomenik Persinoj majci Miki Bulić.

– Krstove je Persa podigla za svoju djecu, za braću i sestre, Rosu, Maru, Stanku, Milku, Iliju, Marka, Vasilija… Nikada ona nije saznala gdje su skončali, u Savi ili nekoj jami. Grobnice sa krstovima su prazne, kao što je prazna i grobnica Milana Tepića u obližnjem Komlencu. Persa je, rukom sudbine, jedina uspjela pobjeći iz kozarskog obruča, sa djecom, koju su ustaše oduzele u logoru. Kada se vratila kući, zatekla je samo zgarište, i bunar…

Teško podnijela raspad Jugoslavije
Milan Bulić kaže da se o Persi i pjesmi posvećenoj Titu, prije posljednjeg rata, povremeno pisalo, ali nakon ovog rata slabo ili nikako. Dolazili su nekada u Bjelajce, sjeća se Milan, mnogi novinari iz Beograda, Sarajeva, Novog Sada… Sada je i to, prepušteno zaboravu, kao i sve drugo. Ovaj rat je sve to prebrisao.

Raspad Jugoslavije je teško podnijela. Strahovala je da se veliko stradanje Kozare ne ponovi, da se ognjišta ne ugase, kao u vrijeme njene mladosti i ratnog vojevanja.

Ni ovog puta Bjelajci nisu prošli bez crnih marama i leleka. O tome svjedoči spomen ploča na seoskom domu, sa 18 imena i fotografija, sve mladića na pragu života. Pored je urušena stara škola. Krov je propao, sa nje spali mnogi crepovi, ljušti se malter, nema prozora, a ni đačkih klupa, ni katedre…

Opustjelo selo
Nekada veliko selo, sa mnogo kuća, sa velikim porodicama, čami u zimskoj izmaglici. Uspomene su bogate ali je sadašnje vrijeme teško. Nema naroda, govori nam na početku razgovora Dušan Cvijetić, predsjednik Mjesne zajednice.

– Škola je prije rata zatvorena, stalno se smanjivao broj djece i učenika. Neki se raselili, mnogi umrli, izginuli u ratovima. Nismo se oporavili od stradanja u Drugom svjetskom ratu, a zadesio nas je novi, posljednji. U jednom smo gradili Jugoslaviju, u drugom razgrađivali. Nama Kozarčanima je suđeno da se uvijek borimo za slobodu, to je naša svetinja – veli Cvijetić.

U Bjelajcima se mladost svela na desetak učenika koji autobusom putuju u Kozarsku Dubicu, u školu. Ipak, ovdje ne posustaju, ne predaju se, to je njima u krvi. Prošle godine formirali su Zavičajno udruženje, sa primarnim zadatkom da obnove školsku zgradu.

– Međutim, dopali smo u probleme – kaže Cvijetić.

– Ni to ne ide lako. Nekada smo, poslovni dio zgrade ustupili preduzeću HPK da ovdje otvori trgovinu. To nam je bilo potrebno. Poslije je došla takozvana tranzicija, HPK je privatizovan a mi prinuđeni da sada od njih kupimo objekat, kojeg smo izgradili i poklonili. Skupština opštine, to je HPK-u prenijela u vlasništvo. Sada naše selo zavisi od stečajnog upravnika u Drakseniću, u bivšoj tvornici za preradu kukuruza – požalili su nam se u Bjelajcima, selu gdje je školu nekada pohađalo 150 učenika, a sada nema toliko na spisku stanovnika svih generacija.

Dok je Kozare živjeće Persini stihovi
Za Bjelajce, za njegov napredak, podsjeća, borila se i pokojna Persa Ristić, držala govore, dočekivala i ispraćala glavare i vladare. Pisala je pjesme, ali i zahtjeve za seoske potrebe, Opštini i državi. Dušan Cvijetić se hvali da je bila njegova prva komšinica.

– Kupovao sam koverte za nju, kada sam išao u školu. Imala je svesku sa svojim pjesmaricama. Tu je bilježila sve što bi smislila, stih, poruku, neku drugu pisaniju – sjeća se Dušan Cvijetić ugledne mještanke Perse Ristić, pored čijeg groba često zastane, pokloni se, zaćuti…

Sjećanje na Persu njeguje i Duško Čolić, čiji su roditelji ovdje doselili iz Kotor Varoša.

– Dugo sam radio u Austriji, nedavno sam se vratio u Bjelajce. Kada god sam čuo pjesmu “Druže Tito, mi ti se kunemo” osjećao sam se srećno. Tada me obuzimala neka jeza, raslo je uzbuđenje. Zbog Perse i moga kozaračkog kraja, koji je u istoriji postradao ali izrodio junake, pjesnike, vojnike, učene ljude… Zato, dok je Kozare, živjeće Persini stihovi, jer oni pripadaju slavnoj epohi naše istorije. Time se ponosim – odlučan je i privržen istoj, slobodarskoj ideji Duško Čolić, jedan od vernih čuvara uspomena ovog sela na obroncima slavne Kozare.

DUGOVJEČNA BABA MARA
Među najstarijim mještanima Bjelajaca, koji su nadživjeli cijeli vijek, je Mara Šipka, rođena 1859. godine, a umrla 1965. godine. O tome svjedoči spomenik na groblju u obliku petokrake sa srpom i čekićem.

Preživjela je Tursku, Austriju, Kraljevinu Jugoslaviju, SFRJ, potom bosanski ustanak, balkanske ratove, Prvi i Drugi svjetski rat… brojne vladare, turske sultane, Austrijanca Franju Josifa, kralja Aleksandra, a umrla u državi kojom je upravljao Josip Broza Tito.

 

srpskainfo.com

0