Milan Bukovica se, poslije penzionisanja u Austriji, gdje je proveo pola vijeka gradeći visoke dimnjake, vratio u rodnu Jablanicu pod Kozarom.

Ovdje uzgaja voće, uređuje do skora zapuštene njive i proizvodi hranu bez upotrebe hemijskih supstanci.

On je u Austriju otišao, kako se to u narodu kaže, „trbuhom za kruhom“, 1972. godine. U Gradiški je završio tesarsku školu, zaposlio se u „Plantažama“ ali je srećniju budućnost vidio izvan granica tadašnje Jugoslavije. Životni putevi odveli su ga u Linc.

– Nisam imao mnogo izbora; u Jablanici je vladalo siromaštvo, loši putevi, slabe kuće, uvijek blato, a sve daleko. Putovali smo pješke ili zapregom. Dok konjskim ili volovskim kolima stignemo u Podgradce, činilo nam se da smo potrošili cijelu vječnost – sjeća se Milan svog djetinjstva, siromaštva i okrnjene mladosti zbog prerane smrti oba roditelja.

Teške godine

U Austriji se zato svojski prihvatio posla, ne mareći za opasnosti i težinu. Važno je samo bilo, kaže, da je dobro plaćeno.

– Nama odavde ništa drugo nije nuđeno u Austriji nego građevina. A meni ni to nije dopalo nego visoki dimnjaci, radno mjesto stotinu metara iznad tla, ponekad i više, kao da sam ptica. Kada sabiram i oduzimam lijepe i ružne događaje, dane i godine, moja računica kaže da su sve godine bile teške – opisuje Milan Bukovica svoje doživljaje, ispred velike i lijepe kuće, okružene voćnjacima, odakle se vide široka područja čudesne ljepote, omeđena kozarskim vrhuncima.

Radio je na montaži dimnjaka visokog 412 metara na istoku Njemačke.

– To je betonski kostur na najnižoj tački širok 80, a gore, na vrhu 47 metara. U Vildonu, u Austriji, bio sam jedan od graditelja industrijskog dimnjaka visine 212 metara. U donjem dijelu širina je 80, a na vrhu 21 metar. Pamtim i druge parametre, kao i tehnologiju gradnje. Da sam mlađi, mogao bih i ovdje, zajedno s grupom sposobnih i snažnih saradnika, kao što je moj prijatelj Rajko Galić, izgraditi visoki dimnjak, da odvedemo otrovne gasove u vasionu, a ne da zagađujemo lijepu prirodu – iznosi Bukovica za Srpskainfo svoja iskustva i ideje ravne mašti.

Opsjednut ognjištem
Bez obzira što je sada, poslije penzionisanja i povratka u Jablanicu, najviše opsjednut svojim voćnjacima i proizvodnjom rakije, on rado priča o njemačkim i austrijskim dimnjacima.

– Na tim visinama, među oblacima, odakle zgrade sa 20 spratova izgledaju kao igračke, male i neubjedljive, često sam razmišljao o svom zavičaju. Sam sebi sam govorio, šta ću tu, pored 28 hektara zemljišta, plodne zemlje u svom selu, među svojim narodom, nisam valjda lud. Svi moji seljaci žive sa manje stresa, bar hodaju po zemlji, ne strahuju za svoje živote kao ja. Uvijek sam maštao, težio da se vratim, ali život i obaveze nisu mi to dopuštali – zaključuje Milan Bukovica koji je nostalgiju iz mladosti izliječio sa pola vijeka zakašnjenja.

Bio je, kaže, uvijek opsjednut svojim ognjištem na kojem dugo nije gorjela vatra. Upalio je ponovo, kao svjetiljku, da obasja put njegovog povratka.

– Poneko od mojih prijatelja ovdje kaže, čemu to, što ne odmaraš, uživaš, zašto toliko radiš. Ne, to mene odmara, ispunjava, sve što sam ovdje uradio je spomenik mojim roditeljima, mome selu, rodnom mjestu. Uvijek sam želio da se vratim. Moja djeca su izračunala da sam prešao četiri miliona kilometara godinama putujući iz Austrije ovamo i nazad – objašnjava Bukovica smisao svog odnosa prema zavičaju.

Djeca i unučad
Uslovi života u Jablanici sada su neuporedivo bolji nego prije 50 godina.

– Ovdje je život moderan, sve ima, osim kilometar i po asfalta, za koji smo odavno dali učešće, ali još gazimo po makadamu. To je veliki problem. Imam 4.000 stabala šljive, pa još dunje, jabuke, kruške… Kada povezem voće, na ovom kilometru i po, sve se zapraši, kalira, poremeti. Vlasti bi trebale imati iskreniji odnos prema selu, a omladinu stimulisati da tu živi i radi, jer malo gdje u svijetu ima takve ljepote kao kod nas – uvjeren je Milan Bukovica, povratnik i inicijator radnih akcija u Jablanici.

Milan je u braku sa suprugom Veronikom, Austrijankom koja je preminula prije nekoliko godina, stekao šestoro djece – Stojanku, Milicu, Tomislava, Milana, Stanislava i Milorada.

– Imam i petoro unučadi, svi su u Austriji završili škole i zaposlili se. Svi su materijalno zbrinuti. Tamo posjedujem dva stana, ali mi je moje selo draže, i ovo očevo kućište, nego sav sjaj Austrije – ističe on.

KOFER NA KOLAC…
Nekada sam, priča Milan, automobil ostavljao na glavnom putu, pa kofer na kolac, kolac na rame, čizme na noge, pa kroz blato, preko njiva do kuće.

– Tako je bilo, zapamtilo se, ali se ne ponovilo – prisjeća se Milan Bukovica.

srpskainfo.com

0