Uspomena na Josipa Broza Tita, na dan njegove smrti, poslije četiri decenije ne blijedi u Potkozarju, revolucionarnom, stradalničkom kraju koji je skupo platio svoju slobodu. Među učesnici Drugog svjetskog rata, Titovim samorcima je Jelka Dojčinović (96) iz Donjih Podgradaca koja i danas, veoma emotivno priča o vrhovnom komandantu i svome predsjedniku.

-Imam Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom i Medalju za hrabrost a pokojni suprug Mihajlo je bio prvoborac, čuvam i njegovu Spomenicu 1941. To su moje uspomene, dokaz da smo oboje bili u istom stroju, gazili ka istom cilju. Petoro djece sama sam podizala i vaspitavala u duhu slobodarskih ubjeđenja – odlučno nam svoju životnu priču odmotava Jelka Dojčinović, rođena 5. marta 1923. godine.

Ipak, mnoga svjedočenja i razgovore, počinje ratnim sjećanjima.

Jelka Dojčinović

Ipak, nezaobilazna tema svih razgovora je njen bivši komandant Josip Broz Tito.

-Kada bih moglo, pristajem da mi neka viša sila oduzme život i da me sahrane, da me u grobnicu polegnu a da Tito ustane, da vrati državu za koju smo se borili, koja je bila ponos njenih naroda i cijelog svijeta. Mene neka sahrane gdje hoće, ne moraju u Kuću cvijeća kao njega nego najbliže seosko groblje – objašnjava Jelka privrženost idealima za koje se borila, u ratu u kojem je poginulo 25 njenih najbližih srodnika.

U Lamincima uspomene na to vrijeme čuva Stojan Vuković, Titov orač, pobjednik na jugoslovenskom takmičenju u ovoj vještini koji još uvijek nije posustao niti napustio traktor, njivu i oranje. On čuva medalje, isječke iz novina, diplome i druga priznanja.

Stojan Vuković

-Takmičenje “Titova brazda” djelovalo je stimulativno na mlade poljoprivrednike kao što sam ja bio u vrijeme najvećih uspjeha u ovoj disciplini. Meni je tada bilo važno takmičiti se, pobjeđivati, učiti kako se ore ali rade drugi poslovi u poljoprivredi. Za mene je oranje bilo ponos a ne stid ili sramota, kao što sadašnje generacije mladih to smatraju, doživljavaju… I zato sam i sada spreman, sposoban da se takmičim – odlučno svoje stavove o selu, poljoprivredi i oranju iznosi najpoznatiji Lijevčanin među poljoprivrednicima.

On se oduvijek borio za bolju organizovanost seljaka, unapređenje zadrugarstva, raznih vidova udruživanja.

Stojana u ovom kraju mnogi oslovljavaju Titovim oračem zbog pregršti medalja osvojenih na takmičenjima u oranju pod nazivom “Titova brazda” održanim u mnogim mjestima bivše države od Triglava do Đevđelije.

-Na takmičenjima najboljih orača bivše Jugoslavije, mnoge sam impresionirao napuštanjem traktora u toku oranja. Ubrazdim na početku njive, podesim upravljač i traktorske komande pa lagano, pješke pored ove poljoprivredne mašine sve do kraja duge parcele – opisuje Stojan vještinu po kojoj se oduvek razlikovao od ostalih traktorista.

Ahmet Sarač, penzioner iz Gradiške danas je, kao i svake godine, četrdeset puta zaredom, stao mirno u 15.05, odao poštu Titu i zapjevao “druže Tito mi ti se kunemo…”

– Tita se nisam odrekao, u njegovoj i mojoj zemlji živcio sam slobodno a to je najveća tekovina. Sve se može promijeniti ali Tita iz mene niko ne može iseliti. Danas sam sretan jer sam imao sreću da živim u SFRJ, da za nju kličem i da ustajem na himnu “Hej Sloveni…” – kazao je Ahmet za Srpskainfo.

 

Njegove stavove dijeli Titov pionir Željko Dedić iz Laktaša koji u kući čuva crvenu maramu i plavu kapu koje je nosio dočekujući i ispraćajući Štafetu mladosti.

– To su moje najljepše uspomene koje me podsjećaju na sretno vrijeme bez granica, mržnje, poniženja… Jugoslavija i Tito su moj ideal, bez obzira šta ko o tome misli, kojeg ne mogu napustiti jer to živi u meni, to je vrijednost kojoj se i danas poklanjam, sada i zauvijek – rekao nam je Dedić koji je, u istom, crvenom stroju, okupio prijatelje, istomišljenike iz Tešnja i drugih krajeva republike srpske i Bosne i Hercegovine.

srpskainfo.com

0