Pjesnik iz Podluga kod Sanskog Mosta Boro Kapetanović kojeg su predratni čitaoci različitih erotskih i drugih časopisa od Teriglava do Đevđelije zapamtili po originalnim stihovima koji se i sada prepričavaju, nedavno je u Oštroj Luci uspio da naplati književno veče. Napunio je dvoranu Doma kulture a onda se latio knjige. Očevici kažu da je zapravo ulaznice prestao prodavati kada je ispunio nekoliko redova,zaradio 200 maraka, koliko mu je zapravo bilo potrebno da podmiri jelo i piće za pjesničko društvo.. Ostali ljubitelji njegovih stihova, naravno, ušli su besplatno, mada su novac već imali pripremljen.Uvijek su vojnici i kurve imali besplatan ulaz, zaključio je pjesnik ali to nikog nije iritiralo.
U Borinom književnom stvaralaštvu dominiraju erotski stihovi, koji su, zapravo, njegove ljubavi iz mladosti.
To su samo sjećanja. Najbolje je bilo dok sam forsirao ekološku ljubav, uz drvo, tarabu… Nekada sam sastanke zakazivao u šumama i gorama naše zemlje ponosne, u strnjištu. Haustor je već bio Luj XVI.
Boro priznaje da je zagazio u godine pa se i ljubav doživljava na drugačiji način.
U mojoj situaciji čovjek vodi ljubav isključivo u samoodbrani. Ove današnje djevojke nisu nešto ratoborne, pa čovjek sjedi besposlen i pjevuši, kao kad Mara tuca suve orase: ”Dođi, dragi, nemoj preko gaja…”
Zapravo, priznajem da su mi djevojke uzele sve što im je trebalo i otišle. Vraćale su mi se samo da plačemo zajedno, kao u onoj Šaulićevoj pjesmi. Uvijek kad je otpjevam meni suze krenu. Jer, da me nisu voljele udale bi se za mene i tako mi upropastile život. Hvala im, – sjetno će poznati pjesnik boemskog lika. Njegovi stihovi neprekidno se bave ženama.
– Moj odnos sa tamo njima uvijek je bio korektan. Čak i kad sam ih pitao koliko je sati, one bi mi rekle ”marš, bezobrazniče”. Kažem ti, sjajno! Koliko znam, na ovom svijetu sem Boga i jedne majčine krmače, koje se sjećam iz djetinjstva, ne znam ko nije bezobrazan. 
Kapetanović na šeretski način govori o ovoj temi a za svakog slušaoca ili čitaoca priča nikad ne gubi na originalnosti:
– I za razviti pitu treba zanos. Kada je čovjek u pedesetoj onda mu je potrebnija medicinska sestra, nego žena. A otkada su djevojke počele da se ‘vataju na bombone, ja sam slutio da od moje ljubavi neće biti ništa. Tada sam slutio, a sada znam – bez suđene nema sudnjeg dana.
Borin prepoznatljiv stil donio je značajnu popularnost u narodu, naročito u Krajini i “medju svojima”, odakle crpi nepresušni izvor energije i inspiriracije:
– Kad me to neko pita uvijek se sjetim akademika Sinana Sakića koji je jednom izjavio: Raja ni ne zna koliko sam popularan. Ko ne razumije Sinana, neće ni mene, zato je bolje da prećutim.
Kod nas postoji samo kultura jadikovanja. Šuster jadikuje što nema eksera, domaćica što nema ”faksa”, drvosječa što mu se istupila sjekira, pisac zato što je impotentan, kurva zato što nema posla, novinar zato što sreće samo bilmeze, policajac zato što nema koga tući. Svima nam nešto danas fali, – objašnjava naš sagovornik koji se ni na šta, nikada i nikom ne žali. Kaže da od toga nema koristi.
Tekst i foto: Milan Pilipović
0