KAKO JE NOVINAR SLAVIŠA SABLJIĆ, POSTAO NAJVEĆI PUSTOLOV U BiH I MARATONAC S BILJEŽNICOM

EPSON DSC picture

DOBIO MAGARCA UMJESTO HONORARA

Banjalučki novinar Slaviša Sabljić koji ima tridesetogodišnje iskustvo u ovom poslu a prošle godine svrstan medju tri najuspješnija novinara u BiH je bez konkurencije najveći šeret medju kolegama. Sabljić sada planira u knjigu svrstati sve svoje junake koje je pronašao u krajiškim vrletima ali i poznate likove sa estradne, političke i drugih scena ove zemlje. Radio je u »Oslobođenju«, »Nezavisnim novinama«, NTV-u i drugim redakcijama a sada se u potpunosti posvetio nesvakidašnjim ljudskim sudbinama.

– Šta je tvoj novinarski moto?

Uvijek sam želio pisati o onom što vidim i doživljavam, nikad iz treće ruke. Nije mi
teško put pod noge, zimi i ljeti pa u susret Krajišnicima na njihovom pragu. Zato su me mnogo radije dočekivali nego Hamdiju Pozderca ili one naše partizanske heroje iz Drvara i Grahova, mog zavičaja.

– U tvojim pričama magarac ima počasno mjesto?

Da, dok je ljudi biće i magaraca ali neki, ni krivi ni dužni dospijevaju i na sud. Jedan je dospio u knjigu zajedno sa svojim gazdom Dušanom Jočićem iz sela Mračaj kod Grahova.

– Kojim povodom?

Povodom zeljotresa koji je još davne 1979. godine razrušio grahovski kraj.Naišla komisija pa svima upisala šestice, nekim regularno, neki podmitili državne činovnike… Dušan Jočić nije imao razloga da bilo šta lažira jer od kućerka nije ostalo ništa.Ubrzo je dobio vreću dinara vrijednu sadašnjih 20 hiljada maraka kredita. Kupio ciglu i drugi materijal, dovezao starim »fapom« ali malo podalje od kuće, nije bilo puta do avlije. Šta da uradi, preostalo mu 35 hiljada tadašnjih dinara pa kupio magarca da prinese ciglu do gradilišta.

– S magarcem su, pretpostavljamo, došli i problemi?

Naravno, potvrdili su to opštinari, sudije i tužioce istražujući da li je stradalnik pravilno potrošio novac.Utvrdiše tako da je magarac neplanski oštetio budžet. Naredili domaćinu da sve hitno vrati državi plus kamate. Rastužio se čovjek a ja o svemu napisao reportažu, pukla bruka u cijelom kraju jer su drugi kupovali traktore pa nikom ništa a sirotog Dušana zbog magarca stavilo na stub sramote.

– Ti si mu onda bio kao narodni advokat?

Pisao sam o tome, izvršio uticaj preko javnosti pa su Dušanu oprostili grijeh. Srećan zbog takvog razvoja dogadjaja Dušan mi je u znak zahvalnosti poklonio vijenac bijelog luka, o vrat mi ga okačio ko’ pobjedniku na konjskim trkama u Cazinu.

– Nije valjda Dušanov magarac jedini u tvom novinarskom putešestviju?

Nije, veliki konkurent je i Ilijin magarac.Sedmog augusta 1995.godine sretoh na Oštrelju nekog Iliju iz Strmice kod Knina, pješači tri dana i dvije noći bez prestanka, vodi magarca a preko njega prebacio dvije jutene vreće. Pitam, da li si gladan Ilija? Jesam, kaže. Onda mu predložih da svratimo u obližnju kantinu, da se nešto prezalogaji…Vidim, muka i glad ga spopali, ne zna se šta je gore, zato poduplam porciju…

– Kuda je Ilija pošao?

Ne zna ni on, ide pa gdje stigne. Ubrzo autobusom naiđe Mišo Popović, moj poznanik iz Drvara, putuje za Zvornik. Sredim prevoz za ovog nesrećnika, neka ide kuda ga volja. Obradova se Ilija pa će mi na uvo, brate Slaviša, mogu li te nešto zamoliti, imam želju da ti poklonim ovog mog magarca za nagradu, samo da se ne uvrijediš, ja odoh. Tako je i bilo, vreće u autobus a magarca za uvo pa svako na svoju stranu.

– Tvoji primjeri nadahnuli su i karikaturistu ajka Pušića?

Jesu i drago mi je zbog toga. Nacrtao Rajkan mene, ko bajagi i kozu koju vodim za uvo. Na pitanje, šta je Slaviša Sabljić od bijele tehnike uspio dovesti iz Drvara u Banjaluku, odgovor je duhovit – BIJELU KOZU.

Nedavno si bio u Šipovu, tamo si upoznao velikog šereta?slavisa sabljic 5

Ispričaću vam nešto o Slavku Milovcu iz Šipova, zemljaku Nedeljka Bajića Baje, koji je prije tri godine podigao sebi spomenik i uklesao datum smrti, dvijehiljaditu pa je još živ. Ne znam, ukoliko nije umro u novije vrijeme.

– A kako je Mara s Kamenice sačuvala piliće od štetočina?

Mudra je Mara, isto kao i Marija Bursać, njena komšinica iz istorije. Koliko god pilića nabavi, sve joj odnesu svrake… Mislila Mara, mislila šta da radi pa na kraju se sjetila kako da prevari ptice.

Otkrila gnijezdo puno jaja, pažljivo ih pokupila i skuvala te vratila u gnijezdo. Svraka ležala tri mjeseca, sve dok pilići nisu podrasli a kada je shvatila da je prevarena, bilo je kasno.

Kakav je tvoj profesionalni stav nakon bogatog iskustva?

– Na kraju, svako od nas s olovkom i bilježnicom bori za neke ideale, traga za nekom istinom a onda se u ključnim momentima ispostavi da su svi jači od njega, političari, lopovi, bitange, kriminalci i svi ostalo. Novinar ostane jedno obično magare koje nema cilja, to ti je, – zaključi Slaviša svoj prvi razgovor za novine.

Tekst i foto:
Milan Pilipović

0