BICIKLOM PUTUJU 12 KILOMETARA DO ŠKOLE I NATRAG

Gradiska 01 Braca Smitrani na putu do skoole foto Milan PilipovicGRADIŠKA – Šumskim putevima, preko brda i dolina gde ih presreću vukovi, lisice, srne, zečevi i druge divlje životinje, trinaestogošnji Mario i njegov tri godine mlađi brat Mladen putuju u školu u Turjak.

Njima se ove godine pridružila i sestra Milica koja je krenula u prvi razred. Oni dnevno prelaze šest kilometara u jednom i još toliko u drugom pravcu. Najčešće putuju biciklima i peške, zavisno od vremena.
Početku nastave u novoj školskoj godini, mnogo su se obradovali. Mario je krenuo u šesti a Mladen u treći razred.

-Volimo ići u školu, tamo je lepo, imamo mnogo prijatelja. Pošli smo malo ranije, da se pre nastave provezemo oko škole u Turjaku. Tu je ravno i asfaltirano a u našem selu svuda su brda i obale, kamen i prašina – ispričali su nam mali školarci iz sela slavnog imena.

Sreli smo ih nekako na polovini puta do škole, u šumi, usamljene ali srećne zbog školskog zvona koje ih je ponovo odvojilo od letnje svakodnevice. Ispričali su nam da suna raspustu imali mnogo posla, pomagali roditeljima. Mladen kaže da su njih dvojica sa najstarijim bratom Boškom prekrili šupu da ne kisnu drva i promenili krov na svinjcu. Gradiska 02 Mladen Smitran foto Milan Pilipovic

-U našem selu ima malo ljudi, sve kuće su prazne i zarasle u trnje i šumu. Ponekad naiđu lovci, šumari ili planinari… više nema nikoga – opisuju Mario i Mladen svoje selo odakle su mnogi davno otišli zbog teškog života, udaljenosti i siromaštva. U porodici Drage i Dijane Šmitran iz Kozare, osim ovo Gradiska 05 Mladen Smitran sa radoscu docekao polazak u skolu foto Milan Pilipovictroje osnovaca, ima još troje dece. Najstariji Boško se već zaposlio, Bojana pohađa srednju školu u Gradiški, troje ide u osnovnu u Turjak a najmlađi Dario ima tri godine. Svi su, kažu njihove malobrojne komšije, vredni i po svemu uzorni. Oni pomažu roditeljima u mnogim poslovima, u šumi, na njivi, čuvaju stoku, beru voće, sakupljaju lekovito bilje. Stanko Bojanić iz susednog sela Samardžije rekao nam je da su Šmitrani uzorni po svemu i da veruje u njihovu svetlu budućnost.

-Dragina i Dijanina deca su ponos celog našeg kraja, oni nam daju nadu i vraćaju veru u život u ovim udaljenim i zaboravljenim planinskim selima – kaže starina Stanko Bojanić čija kuća je pored puta, na ivici šume kojom svakodnevno prolaze Mario, Mladen, njihova braća i sestre.

-Sada je dobro ali noću nije baš tako. Čim nešto šušne ili počne da lomi grane u šumi, mi se zagrlimo i zapevamo. Tako teramo strah i divlje životinje. Ima ovde svega, videli smo i vukove, šakale, jedino još nismo videli medveda… Kažu da se on može popeti na vrh debele bukve, izvrnuti rakijski kazan, razvaliti kuću – prepričava Mladen svedočenja starijih meštana o ćudima medveda, vladara kozarskih šuma o kojima se prepričavaju svakojake dogodovštine.

Muzičar i šumar


Mario i Mladen otkrili su nam svoje životne želje. Mladen bi želeo da postane poznati muzičar a Mario šumar. – Ja već sviram harmoniku, naučio sam i mnogo pesama – otkrio nam je Mladen Šmitran svoje maštarije, tokom razgovora na prašnjavom šumskom putu. Pozom sun am se obojica lepo izvinuli rekavši da moraju nastaviti putovanje kako ne bi zakasnili na nastavu i početak školske godine.

Milan PilipovićGradiska 03 Mario i Mladen na putu do skole foto Milan Pilipovic

0