NE POSUSTAJE NI U DEVETOJ DECENIJI

GRADIŠKA – Penzioner Jozo Maleš (86) iz Kruškika kod Gradiške prešao je hiljade kilometara na biciklu i još se nije umorio.

Bez ovog prevoznog sredstva, proizvedenog pre više od pola veka Jozi je život nezamisliv. Biciklom ide u grad, prevozi namirnice, plaća dažbine, ide u Opštinu, Dom zdravlja, na pijacu, posećuje prijatelje… Nas dvojica, ja u nogama a bicikl u točkovima imamo dva veka, šaljivo priča Jozo Maleš ispred brijačnice i pekare na gradskoj periferiji.

-Pošao sam prvo na šišanje a onda ću vruć hleb tutnuti u torbu pa kući, u Kruškik. To naselje je tri kilometra od grada, možda i više, ne znam ni sam – opisuje Jozo svoje svakodnevne putešestvije i obaveze. Ovaj bivši metalski radnik živi sam. Supruga je, kaže, davno umrla a on se uzda samo u sebe i svoj bicikl proizveden u Sloveniji, u nekada čuvenoj tvornici „Rog“. To se može prepoznati po oznakama na upravljaču i zvonu koje je i sada u funkciji.

-Ne mogu se predati, život mora dalje pa dokle, dotle. Bole me noge ali zato bicikl služi. Mnogo kilometara, stotine i hiljade sam prevalio. Ovaj bicikl kupio sam u Hrvatskoj tokom ovog rata, pre dvadesetak godina. Tada je bio star, kao i ja a sada smo obojica još stariji – priseća se Jozo, ne tako davne prošlosti navodeći i druge, mnogo duže relacije.

-Putovao sam biciklom u Okučane, Novu Gradišku, na Kozaru, u Gornje Podgradce, Novu Topolu, svuda… Bez bicikla ne mogu preći stotinu metara a na biciklu mogu stotinu kilometara – objašnjava Jozo svoju biciklističku praksu sa mnogo izazova i poduhvata. Voleo bih, kaže, ovog proleća otići i negde na izlet ili koji dan u banju, naravno biciklom, ali je penzija skromna. Mesečno prima 370 KM. Tim novcem, veli, ne može podmiriti osnovne troškove. Za lekove, priča Jozo pridržavajući bicikl na kojem se dovezao iz gradske apoteke, izdvaja 120 KM mesečno. U njegovu računicu ulaze struja, voda, komunalije, telefon i druge dažbine. Kada se sabere, najmanje ostaje za hranu dok o ostalim potrebama ne vredi ni govoriti, maštati, razmišljati.

-Znate šta, ipak je najveća muka biti sam, bez bračnog druga ili koga drugoga u kući. Ovaj bicikl mi dođe kao sagovornik, kao prijatelj. Možda će se neko nasmejati mome doživljavanju ovog prevoznog sredstva ali je tako – iznosi Maleš svoju intimu, deleći je sa nama i nekoliko slučajnih prolaznika koji su zastali da čuju o čemu razgovaramo. I njima je bicikl zanimljiv pa nastaviše da se raspituju, te koliko mu je leta, da li se često kvari, kako služi, ima li problema u saobraćaju.

-Ljudi moji, znate šta ću vam reći. Za mene je mnogo vredan ovaj starac na dva točka za kojeg u šali kažem da je upamtio Franju Josipa i Austriju – zorno i u detalje objašnjava Jozo svoj život, nezamisliv bez bicikla. Sada moram kući, ohladiće mi se hleb u torbi a i vreme je doručku, i onako sam okasnio, salutira društvu ispred Turalićeve pekare te iz prvog pokušaja prebaci nogu preko štange, zvecnu koji put i uključi se u saobraćaj.

Ne vozi po kiši i rupama

Teorija o dugovečnom biciklu ima mnogo specifičnosti. Jozo kaže da ga ne vozi po rupa i po kiši jer ga onda, kako reče, oblada hrđa koje se ne može lako kotarisati. Makadam je štetan za gume pa obavezno bira asfaltni put ili betonirane avlije. Da bi povećao udobnost, sedalo je uradio po svojoj meri. Priznaje da ono nije lepog izgleda ali jeste funkcionalno i udobno.

Milan Pilipović

0