Malobrojni stanovnici sela Hašani pod Grmečom, mjestu u kojem je za svoje knjige i junake inspiraciju pronalazio književnik Branko Ćopić, kao i njihovi gosti znamenitog pera poslednjih dana marta, u vrijeme kada ih je napustio vječiti sanjar i šeret, sjetili su se njegovog djela i ovog sela. Ispred oštećene školske zgrade i postamenta bez spomenika, sela bez seljaka, kao da je oživio Brankov duh. Prepričavajući njegove anegdote pjesnici Ranko Preradović, Boro Kapetanović, Dragan Kolundžija i drugi prelistavali su po sjećanjima tragajući za anegdotama i dosjetkama čuvenog Brančila.
Karavan pesnika medju kojim su profesor Svetozar Ličina, predsednik Fondacije”Branko Ćopić” iz Banja Luke, te učenici osnovne škole iz Donjeg Dubovika, sedišta opštine Krupa na Uni koja nosi piščevo ime, dočekalo je 14 učenika iz područnog odjeljenja u Hašanima. S njima se okupilo i pedesetak stanovnika, povratnika na uništena ognjišta koja u poratnim godinama, nalik onim koje je poslije Drugog svjetskog rata opisivao i sam Ćopić.
Đaci su goste dočekali stihovima svog zemljaka, deklamujući “Malu iz Bosanske Krupe”, odlomke o Nikoletini, Jovici Ježu i drugim grmečkim delijama. Zaradili su aplauze a pjesnici su pronicljivo medju njima, zagledajući iz razbarušene kose na jugovini, tražili novog pisca koji će nastaviti Ćopićevim stazama. većina se složila da je toj cesti mašta i književnog dara najbliža Dragica Uzelac, učenica trećeg razreda koja je netremice, hrabro i odvažno naizust govorila Brankove priče.
Profesor Ličina nastavio je podsjećajući na “Baštu sljezove boje” koja je, tu negdje iza plotova cvjetala svakog proljeća nadahnjujući Branka da napiše djelo u kojem slike iz Hašana, 21 godinu poslije njegove smrti, veseli đake u školama koji razumiju jezik i govor Krajine. U tom svjedočenju, nekako blizu mjesta gdje je godinama stajala magareća klupa, održan je i školski čas pod vedrim nebom.
-Ne mogu da verujem da smo toliko siromašni da ni deset godina nakon rata ne možemo obnoviiti školsku zgradu u kojoj je đakovao Branko niti da na postament vratimo na njegovu bistu, – požalio se Boško Vasiljević, jedan od najstarih Hašanaca koji je na kraju književnih susreta učestvovao u razgovoru za okruglim stolom posvećenom “Ćopićevim stazama djetinjstva”.
-Ja znam da Hašanci s pravom očekuju novo Ćopićevo vaskrsenje u njegovim Hašanima. Opština Krupa na Uni je materijalno nemože sama uraditi ništa. Fondacija “Branko Ćopić” je takođe siromašna dok ostali, Vlada i Ministasrstva za to ne pokazju interesovanje. Po svoj prilici Branko Ćopić je zaboravljen od vlasti i države a time i po, ko zna koji put ponovo sahranjen, – čuli su se komentari tuge i razočarenja malobrojnih sljedbenika njegove ideje.
Ovu tugovanku o velikom Branku slušali su i njegovi nasljednici osedlani školskim torbama.
– Prije sedam godina počeli smo nastavu sa sedam djaka.Lani smo imali devet. U ovoj školskoj godini ih je 14 a u novoj očekujemo još dva đaka. To nas hrabri i veseli u ovoj nedođiji koja živi još samo u Brankovim pričama, – požalila nam se učiteljica Dušanka Dakić koja učiteljuje u Hašanica trideset godina sjećajući se i Branka koji je dolazio u svoju tojest njihovu školu.
Tekst i foto: Milan Pilipović