ŠKOLSKI ČAS POSLE POLA VEKA

DRVAR – Nastavnici Miloš Agić i Vlado Rosić, sredinom augusta održali su čas u Osnovnoj školi u Mokronogama za 11 bivših učenika koji su u ovo selo kod Drvara došli iz mnogih mesta u Srbiji, RS i BiH.

Isti broj učenika bio je opravdano odsutan, izvestio je Miloš Šobot, predsednik razredne zajednice pre pola veka a sada penzionisani prehrameni tehnolog nastanjen u Gradiški. On je jedan od inicijatora đačkog sastanka u zavičaju. Posle emotivnog susreta, velikog uzbuđenja zbog prohujalih dana, godina i decenija, potekla je bujica sećanja na školsko vreme, nastavnike, ocene, đačke nestašluke…


-Većina učenika iz Vidova Sela i Mokronoga pešačila je do škole sedam kilometara u jednom pravcu. Usputno je bilo svakojakih doživljaja i događaja. U to vreme naša sela su po nekoliko meseci bila zavejana visokim snegom kroz koji smo se probijali, leti smo skakutali kao veverice preko potoka i dolina, išli kroz šumu i maštali – ispričali su sada sedokosi, bivši učenici iz Mokronoga pokazujući maturski pano sa slikama izrađen 1977. godine, kao najdražu uspomenu na to vreme. Među njima su Banjalučanka Milka (Vučković) Bajić, Novosađanka Desa (Sustum) Gvozdenović, Branko Gvozdenović iz Bačkog Jarka, Slobodan Knežević iz Banjaluke, Nevenka (Vještica) Maksić iz Drvara pamte to vreme kao najlepšu životnu lekciju.


-Mnogo smo voleli školu, poštovali učitelje i nastavnike. Njihova reč za nas je bila svetinja. Veoma smo bili uporni i posvećeni školi i učenju. Sećam se ukora pokojnog razrednog starešine Miroslava Brzaka zato što smo u školu došli po dubokom snegu, na velikoj vejavici izlažući se opasnostima – ispričali su slavljenici na sastanku u svojoj školi u Mokronogama, gde je nakada bilo kao u košnici a sada je broj učenika višestruko manji. Većina okupljenih na ovom skupu je, objašnjava Miloš Šobot, izučila visoke škole a životni putevi odveli su ih na različite strane sveta.

-Uvek smo voleli izazove, bili smo odlučni i uporni. Borili smo se da budemo što bolji učenici, školujemo se i obezbedimo srećniju budućnost. Zato nas ima svuda po svetu ali niko više od nas, Drvarčana, tako mi se čini, ne voli više svoj zavičaj, svoje selo i ovo mesto – vele Drvarčanke Nevenka (Vještica) Maksić i Milka (Tadić) Radić, Banjalučani Milovan Mihajlović i Mileva (Bursać) Medarević, dvojica imenjaka Pero Kukrić iz Drvara i Pero Kukrić iz Pančeva.


-Te davne 1967. godine maturirala su 24 učenika. Nažalost, troje je umrlo. To su Branislav Bajić, Milan Gvozdenović i Mara Medarević. Posetili smo njihove grobove i položili cveće. Žao nam je i zbog dvoje nastavnika koji su umrli a pamtimo ih po dobrome. To su razrednik Miroslav Brzak i nastavnica Zagorka Brzak. Bili su dobri ljudi i vaspitači – prisetili su se nekadašnji učenici iz Mokronoga svojih nastavnika i školskih drugova.

Petica iz životnih lekcija

Nastavnik u penziji Vlado Rosić koji je na sastanak u Mokronoge doputovao iz Beograda, kazao je posle školskog časa i druženja u hotelu “Drvar” da su svi njegovi đaci zaslužili čistu peticu iz životnih lekcija.

-To je bilo drugo i drugačije vreme kada se malo imalo a mnogo želelo i htelo. Nastava je izvođena na skroman način, nije bilo dovoljno udžbenika, svesaka, olovaka. Pisali smo kredom na tablici koja se lako brisala u đačkoj torbi a lekcije iz matematike i drugih predmeta, posebno domaći zadataka su se lako brisali – prisetio se nastavnik Rosić, ponosan na svoje učenike.

0