Da bi sebi sačuvala radno mjesto, a školu za selo, učiteljica Martina Škorić prepisala je svoja dva sina, učenika prvog i drugog razreda, iz Gradiške u Grbavce.
Oni od septembra ove godine iz Gradiške, sa mamom-učiteljicom, svakodnevno ustaju u 6 i putuju 20 kilometara na nastavu, gdje ih u ovom potkozarskom selu dočekuje samo jedna učenica.
Tako njih troje, Andrea Stanić iz petog razreda, prvak Danko Škorić i njegov godinu stariji te razred više brat Neven Škorić na nesvakidašnji način čuvaju dugu i bogatu tradiciju škole u Grbavcima. Da oni nisu pristali na ovu kombinatoriku, prolazeći usputno pored nekoliko većih škola, ova u Grbavcima bi se ugasila.
– Nekada je ovdje bilo mnogo učenika, pedeset i više. To potvrđuju fotografije, školske uspomene na zidovima i stari školski dnevnici. Radila su dva učitelja u dvije smjene. Posl‚jednjih nekoliko godina i ovdje je škola počela naglo da se gasi, da se broj učenika stalno smanjuje – svjedoči učiteljica Martina.
Ona je u ovo selo i oronulu školu došla početkom ove školske godine.
– Radila sam prije u nekoliko škola u Potkozarju ali sam svugdje imala problem zbog manjka učenika. Tako je bilo i u Jazovcu, gdje sam bila angažovana prethodne školske godine. U centralnoj školi u Turjaku, kojoj pripada područno odjeljenje Grbavci, ponuđeno mi je radno mjesto. Ispostavilo se da ima samo jedan učenik iz tog sela, zbog čega sam bila prinuđena da dvojicu sinova iz Gradiške prevedem ovdje – objašnjava učiteljica Martina svoju prosvjetarsku praksu i iskustvo iz Grbavaca.
Martina Škorić
Dok Andrea, Neven i Danko utvrđuju nove lekcije u uspomenama bogato ukrašenoj učionici prethodnih generacija, učiteljica za Srpskainfo objašnjava da je cijelo Potkozarje već odavno opustjelo, da se nigdje ne čuje graja i žamor djece, da život u ovom lijepom, pitomom i živopisnom kraju nestaje.
– Mnoge škole su zatvorene, okoliš zarastao u travu i šiblje, zidovi se urušavaju, a zvono nepovratno zagubljeno. Svuda je nekako utihlo, zanijemilo, postalo tužno… Mladi su otišli u grad ili inostranstvo, zauvijek napustili rodni kraj, a ovdje ostali samo starci. U blizini škole je groblje gdje su sahrane svakodnevica, a prinove, porođaji sasvim rijetki u selu – opisuje učiteljica status seoskih škola i neizvjesnu budućnost ovog kraja ispod slavne Kozare.
Andrijana Stanić
Ona kaže da će Andrea Stanić, učenica petog razreda, od naredne godine u Turjak ili Gradišku, u više razrede, a nema nagovještaja da će biti upisan niti jedan prvak.
– To znači da će ovo veliko selo, jedno od najljepših u Potkozarju, ostati bez učenika. Porazno je da sada u Grbavcima ima samo jedan đak, a više od stotinu kuća. Nezaustavljivo se gasi život. Tu najgoru lekciju bi morali svi razumjeti, stariji ponajviše, i nešto učiniti da se to promijeni u korist života – smatra Martina Škorić, koja svakodnevno, u hladna i maglovita zimska jutra, sa dvojicom bunovnih dječaka, sinova i učenika, iz Gradiške kreće na nastavu u Grbavce.
Putovanje iz grada u seosku školu i lekcije kojima ga podučava mama u ulozi učiteljice, Neven Škorić maštovito opisuje.
– Pa, nije nam lako… Mogli bismo odspavati još malo, a moramo ustajati i putovati u školu, daleko u selo. Tako smo prošle godine putovali u Jazovac, tamo je mama radila i isto nije bilo đaka, nas nekoliko. Uvijek mi je mama i učiteljica, a ja bih volio da probam u školu s nekom drugom, da vidim kako je to, kako izgleda – u nedumici je Neven Škorić dok njegov mlađi brat, zauzet ispisivanjem na tabli prvih slova, ima drugačije primjedbe.
– Malo je hladno ovdje, duva kroz prozore i na vrata koja se ne mogu zatvoriti. Ispred škole je sve ružno, nije uređeno, ne može ni da se hoda. Jedino mi se sviđa priroda, kada se vraćam iz škole onda razgledam, a dok idem u školu ne vidim ništa. Tada spavam u autu – opisuje Danko svoje školovanje u Grbavcima.
Andrea Stanić je u najstarijem razredu, tako da će ona iduće godine dalje na školovanje.
– Kada sam pošla u prvi razred bilo je 13 učenika u ovoj školi. Svi su onda otišli dalje, a niko se nije upisivao. Tako sam ostala sama, ali mi je dobro; učiteljica je dobra, a Neven i Danko su isto tako moji drugovi – kazala nam je sramežljiva Andrijana, jedina i po svemu sudeći posljednja učenica grbavačke škole.
Sela bez škola
U desetak sela u Potkozarju zatvorene su škole, a u ostalima je prosječno po pet učenika, osim centralnih u Turjaku, Podgradcima i Vrbaškoj. Patuljaste škole rade još u Jazovcu, Gornjoj i Srednjoj Jurkovici, Mašićima i Vilusima.
srpskainfo.com
0