Ispred davno opustjele škole u Bereku kod Nove Topole, u centru sela, dominira stogodišnja lipa koja zauzima važno mjesto u spomenarima mještana, većinom bivših učenika.
Ovo stablo, najstarije u Bereku i okolini, veoma je znamenito, pričaju mještani koji se ispod lipe, u školskom dvorištu, rijetko okupljaju. Dolaze tu uglavnom tokom zimskih svetkovina, u vrijeme izbora ili seoskih sastanaka.
Od kada je škola zatvorena, život ispod lipe je, kaže Mirko Ljubojević, nekako utihnuo, ugasio se, zamro…
– Moja majka Bosiljka je nekada ovdje bila učiteljica, stanovali smo u školskom stanu, tu ispod lipe provodili mnogo vremena. Sjećam se, podalje u istom dvorištu bila je još jedna stara lipa. Na odmoru ili časovima fiskulture često smo trčali od lipe do lipe. To je bila naša društvena igra i sportska disciplina – ispričao nam je Ljubojević.
Nenad Balaban i Mirko LJubojević
Njegove komšije i bivši školski drugovi različitih generacija Nedeljko Sladojević, Nenad Balaban, Lazar Stojaković, Siniša Jojinović, Bogdan Džakula i drugi prepričavaju uspomene na lipu, njenu visoku krošnju i debelo stablo.
– U tim krošnjama uvijek je bilo pčela i pčelinjaka, ptičijih gnijezda i kojekakvih čudesa prirode. Na lipu smo se pentrali takmičeći se ko će dosegnuti što veću visinu, zaviriti u gnijezda svrake, žune, duplju vrapca ili izvući pčelinje saće puno meda iz rupe u prvim rašljama. To je raspaljivalo našu maštu do neslućenih visina – priča Sladojević.
Nenad Balaban pričom o lipi vraća društvo u doba Drugog svjetskog rata, pozivajući se na svjedočenja starijih.
– Na stablu su i sada vidljive brazgotine i deformacije nastale tokom Drugog svjetskog rata. Lipu je tada pregazio njemački tenk, u vrijeme ofanzive na Kozaru, a Nijemci i ustaše zapalili školu. Ipak, lipa je sve to preživjela i ranjena, kao ranjen čovjek, nastavila da raste i buja. I sada svakog proljeća bogato procvjeta, polenom privlačeči pčele, ali i mještane koji beru cvijet i od njega prave čaj i meleme – kaže Nenad Balaban.
Berečki đaci, pamti Lazar Stojaković, u jesen su imali veliku obavezu da, po zadatku učiteljice Bosiljke, svakodnevno sakupljaju lišće ispod lipe. Bilo ga je, veli, sepetima, koje su nosili u obližnji šumarak, jer je školsko dvorište uvijek moralo biti uredno.
– I sada, mnogo godina kasnije, svakog proljeća miris lipovog cvijeta zapljusne selo i širi se na daleko. Taj miris budi naše upomene na detinjstvo, školske dane i vreme beskrajne sreće i zadovoljstva. Ljeti, ovdje, u debelu hladovinu navrati po neki biši đak s flašicom rakije u unutrašnjem džepu, da malo popije i odmori, naslonivši leđa na deblo stare lipe – pripovijedaju Berečani, odlučni da sačuvaju znamenitu lipu i uspomene koje je ih vežu za ovo stablo i školu.
Njemačka peć u školi
U školi u Bereku je stara njemačka peć, još uvijek u funkciji, koju su mještani kupili poslije Drugog svjetskog rata od jedne ovdašnje porodice, navodno od Marije Đuđić. Otplatili su je prodajući guske, tuke, patke, kokoške i drugu živinu.
U peći je izgorilo mnogo lipovih suvih grana, ali i ostalog drveća u blizini, koje su učenici, zajedno sa školskim poslužiteljem, svakodnevno sakupljali.
– Naša želja je da obnovimo školu, zaštitimo lipu i sačuvamo peć kao tri znamenitosti našeg sela – kaže Jovo Dragojević, jedan od najaktivnih članova Mjesne zajednice Berek.
srpskainfo.com
0