SA KARERASOM PJEVAM A »LEGENDE« SLUŠAM!

Prvakinja Beogradske opere Radmila Smiljanić koja je prve muzičke korake načinila u rodnoj Banjaluci te u Gradiški gdje je s roditeljima živjela šest godina a nedavno proglašena i počasnim gradjaninom grada na Savi, s velikim simpatijama govori o Krajini kojoj se često vraća. Radmila ističe kako jedino pozive odavde nikad ne propušta. Uz brojne druge obaveze, ona je i profesor na Muzičkoj Akademiji u Banjaluci koja je rasadnik izuzetno dobrih glasova.

– Odnjegovala sam Dunju Simić koja pravi svjetsku karijeru, Olju Dakić koja se usavršava u Berlinu, Snježanu Savičić koja grabi velikim koracima na svjetskim takmičenjima. Sljedećča je Ljiljana Glišić koja završava Akademiju i obećava veliku karijeru. Jedino medju pjevačima ne vidim dovoljno interesovanja za muziku. Postoji i jedna djevojčica Biljana Kerkez koja je čudo od djeteta i već sada studira na Akademiji, o njoj će se tek čuti.

Izjavili ste da sudbina umjetnika, pjevača nije uvijek srećna. Kazali ste kako vam je kuća puna papira tojest priznanja a novčanik prazan?

– Da, rekla sam da mi je buđelar prazan…U inostranstvu umjetnici dobiju poštovanje, slavu i novac a ovdje ništa od toga. Sada primjećujem da se nešto mijenja, shvata se da smo mi nacionalno blago kojim se treba ponositi. Umjetnici su razmaženi i oni uvijek očekuju da, ako im ne date novac, bar malo da ih pomazite, odate im priznanje.

– U Gradiški su muzičkoj školi dali ime vašeg oca Branka Smiljanića?

To me je ganulo do suza, nisam mogla da shvatim kada su me pozvali i saopštili odluku. Svega sam se prisjetila, moje mladosti, predivnih večeri ovdje, šetnji korzom, večeri u bašti pored hotela.

Život pored rijeke je nešto posebno jer imam osjećaj da rijeka odnosi sve što je loše, negativan naboj a unosi pozitivnu energiju. Vrlo sam srećna kada mi ljudi prilaze i pričaju o mom ocu, čini mi se kao da je on živ i odnekud nadgleda šta činimo, sluša ovu našu muziku ushićen što nije pao u zaborav.

– Tvrdite da uspješni pjevači mogu biti isključivo plemeniti ljudi?

Da, ružni ljudi, zlobni i lošeg duga ne mogu biti uspješni pjevači. To se poznaje po njihovim glasovima. Duša je ta koja oplemenjuje glas, ružni ljudi ružno zvuče jer su šturi, piskutavi, nisu topli unutra, oko srca… Ja smatram da pjesmi prilazim iskreno, da volim ljude, to je ono što me održava i podiže me u pjevačke visine.

– Da se sada prisjetimo nekih trenutaka koji su posebno bitni u Vašem životu, karijeri?

Sa Toskom i Pučinijevim likovima sam se davala do kraja ali po nagradama ispostavilo se da sam najviše postigla pjevajući češku muziku. Na »Praškom proljeću« ja sam prvi stranac koji je postao laureat za ulogu u »Prodanoj nevjesti«. Uloga u operi »Janufa« mi je donijela svjetsku slavu, tamo gdje sam željela a to je Bečka opera«. Ja sam to željela a ne Milansku skalu, valjda zato što je ovdje nekad bila Austrija… U Rimu sam pjevala s velikim Lovrom Matačićem, obožavala sam Pikovu Damu, ulogu Čajkovskog… Ipak, najviše se pamte uloge s Domingom u Londonu, s Karerasom u Gracu, to je ono od čega i zbog čega se živi.

Vaš sin Nikola Mijailović je nastavio Vašim putem?

Da, ali tome prethodi jedna vrlo interesantna situacija. Imala sam čast da pjevam s najvećim Otelom svih vremena Marijom del Monakom u »Dezdemonu« i sad, poslije mnogo godina, sada moj priprema istu predstavu s njehovim sdinom Đan Karlom del Monakom, moj sin pjeva Jaga u »Otelu«. Meni će biti veliko zadovoljstvo da u septembru odem na premijeru u Švajcarsku.

– Da li ste vi željeli da sin bude pjevač?

Uopšte nisam time bila opterečena ali on i nije mogao izabrati drugi put jer je odrastao u garderobi, na probama, uz mene. Već u početku sam shvatila da su geni učinili svoje i bez obzira na prazan budjelar, mi smo vrlo bogati duhom i našom umjetnošću. On je u dvadesetog godini diplomirao na Bečkom konzervatorijumu a onda je stigao u Ameriku gdje je za dvije godine završio postdiplomske studije.

– Nikola je na humanitarnom koncertu za Hilandar pjevao »Bože pravde«?

Time je on sve iznenadio ali mi se ne stidimo, zhnamo kome pripadamo, poštujemo sve ljude ali mi smo Srbi koji ne zaboravljaju svoje korijene, tradiciju i kulturu. Ja sam veliki patriota i pored svega najviše volim svoju zemlju, nikada i nigdje u svijetu ne bih živjela, samo ovdje… Reći ću vam da se samo u RS, Banjaluci i okolini osjećam sasvim sigurno i lijepo, ovdje je moje srce.

-Vaš djed je rođen na Zmijanju, u kraju Petra Kočića?

Da, tu su moji korijeni i on je kasnije sišao u Banjaluku. Zato ja ovdje pronalazim vrelo koje me nadahnjuje, inspiriše i hrabri.

– Da li vas ovo proljeće inspiriše, odmara, kako se osjećate u proljeće?

U mladoasti sam se osjećala lijepo, kao da su mi krila nicala a onda su me neki zafrkavali govoreći kako sam izmislila kletvu, dabogda ušao u proljeće sam! Sve se rađa, buja a ja sama i umorna, bole noge, umorna i sama jurim po hotelima, koncertima. Medjutim, ponekad volim da se osamim u tišini pa mi bude lijepo.

Čiju mjuziku slušate u trenucima opuštanja?

Ne slušam ništa od klasike ili vrlo rijetko, slušam francuske šansone, onda Arsena Dedića…u kafani volim kafansku muziku, naprimjer obožavam »Legende«.Oni mi se uvijek udvaraju pričom da su porijeklom Krajišnici. To nas spaja i veseli.

Tekst i foto: Milan Pilipović

0