Njeno ime u Gradiški je poznatije od političara, direktora, profesora, umjetnika i sportista.

Borbu protiv fašizma i ulogu partizanskog pokreta, golgotu naroda Kozare i Potkozarja, zločine u ustaškim logorima smrti u Drugom svjetskom ratu treba pamtiti i pričati mladim generacijama.

Za Italijanku Luizu Kefalo, magistra engleskog i kineskog jezika, volonterku u gradiškom Udruženju „Most“, i Marka Banovića, geometra i člana Udruženja vitezova „Rusag“ iz Prijedora, prošlogodišnji susret na „Putu meda i Rimljana“, u Gradiški, sudbinski je određen. Njih dvoje u to vjeruju.

Kada Miloš Stijaković (37) iz Cerovljana, inače radnik u tapetariji, stane na gol seoskog fudbalskog kluba „Torpedo“, mala je, gotovo nikakva mogućnost da lopta zatrese mrežu.

Stara, drvena kuća od hrastovih brvana i greda, u dvorištu Milića Bundala, u Devetacima kod Novog Grada prkosi vremenu, ratovima i svakojakim nedaćama. Neprijateljske ofanzive, visoki snijeg, hladne zime, vjetrovi i oluje, nisu joj naškodili.

Na uzvisini, na desnoj obali Une, iznad Dobrljina, pored asfaltnog ili makadamskog puta, vijore se srpske zastave. Ima ih svuda, na kraćim i dužim jarbolima, drvenim štapovima, zakucanih na stara, debela stabla…

„Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!“ Ko još ne zna ove stihove, koje su decenijama pjevali, prvo partizani, a poslije njih pioniri, vojnici JNA, udarnici na omladinskim radnim akcijama, pa čak i Zdravko Čolić.

Tri hiljade sijalica, stotine zvjezdica, kišobrana, staklenih kugli, zvončića, crvenih mašni, pahuljica, zvučne signalizacije, nekoliko jelki, plus ukrašenih vrtnih stabala, čine jedinstven novogodišnji ambijent, sve u jednom dvorištu.

Od kada se nedavno, a to će biti prije pola godine ili malo ranije, vratio u rodni kraj, u Gradišku, Vojislav Trifunović porijeklom iz Donje Jurkovice, bivši oficir JNA sa višedecenijskim stažom u Splitu, stigao je u zagrljaj davnjašnjim ljubavima, gitari, muzici i pjesmi.

U Gornjim Gajićima, zaseoku Gornje Jurkovice, najudaljenijeg gradiškog sela na tromeđi sa Banjalukom i Laktašima, vrijeme je davno stalo. Ili se tako čini. A broj stanovnika višestruko smanjen.

Kada se naoblači, nebo zaparaju munje i zagrmi, kada meteorolozi jave da u Sloveniji i Hrvatskoj pada kiša, stanovnici u naseljima pored Save u Gradiški, pohitaju na rijeku, noseći motorke, lance i konopce. Oni se već godinama ogrevnim drvetom snabdijevaju „pecajući“ ga u ovoj velikoj rijeci.

Nemanja Šmitran (22) je poljoprivrednik i student četvrte godine Medicinskog fakulteta u Banjaluci. Ne planira da ode iz rodnog sela Kozara, na vrhu istoimene planine. I nije jedini. Uz ispite na Medicinskom fakultetu, kaže, valja položiti i porodični, seoski ispit, ispit svoga zavičaja.